B i l o

Redakcija Bila pozdravlja se od svojih čitatelja do jeseni.

Vesele, ugodne, uzbudljive, baš onakve kakvima ste ih zamislili, praznike želi Vam glavna i odgovorna urednica školskog lista

Nataša Sajko

piše: Kristina Vidaček, 4.e

Sanitarni tehničari iz 4. e proveli su srijedu 9. lipnja na terenskoj nastavi na Aquacityu uz stručno vođenje profesorica Ranke Knolmajer i Tamare Brezničar-TAlan..Ispitivali smo vodu i zaključili da je čista i dobra za kupanje.Temperatura vode je oko 22 °C.Uzimali smo uzorke s različitih mjesta,zatim ih mikroskopski ispitali.Centar Aquacity je već 4 godinu za redom dobio ” Plavu Zastavu ” kao jedina plaža u kontinentalnom djelu Hrvatske s tim visokim priznanjem.Smjestio se približno 3 km od središta grada Varaždina. Na kraju radnoga dana dobro nam je došla mirišljava kava! Sve smo ispitali,napravili što smo trebali i naravno,svima će nam taj nastavni dan ostati u lijepom sjećanju – jer najlakše se uči kad se teorija spoji s iskustvom.

putopis Petre Šantić

Ulazimo u autobus ispred škole u Varaždinu. Uzbuđenje je pomiješano s pospanošću, a javlja se i neka vrsta nervoze zbog dugog radnog dana. Najviše se pribojavamo kiše, a ona opasno prijeti. Usprkos ozbiljnim oblacima nadamo se da nam ipak neće pokvariti dan. Pred nama je dug put, a prva nas dočekuje Krapina. Autobus pristaje, a pogled nam pada na Krapičicu. Prelazimo preko mosta dok žubor rječice umiruje naša osjetila. Biista Ljudevita Gaja kao pravi domaćin prva nam daje nastutiti da smo doista u Krapini. Da smo doista napustili Varaždin i da smo već tu, u rodnom gradu našega ilirca. Upoznajući se Gajevom obitelji teško je povjerovati da su ti ljudi dosta živjeli na ostacima krapinskog pračovjeka, našeg zajedničkg pretka. Udisanje svježeg zraka u perivoju pokraj GAjevog muzeja opuđta nas prije nastavka putovanja. Hrlimo prema utobusu i napuštamo ljubazne Krapinčane.

S nestrpljenjem dolazimo do Zelenjaka. Okoliš opravdava njegovo ime. Zelenilo gdje god pogled seže. Plovili smo u mislima po ljepotama Hrvatske na koje nas je podsjetio Zeljenjak. Iz srca smo otpjevali himnu našoj dragoj domovini. Poneka misao odletjela je i do Antuna Mihanovića te Josipa Runjanina bez kojih “Lijepe naše” ne bi bilo. Raspoloženje se još više podiglo nakon što su nam Katarina i Luka dočarali ljepote Domjanićevih pjesama. Razgaljeni odšetali smo pjevušeći do restorana “Zelenjak”. Uživamo okruženi bogatim krajolikom. Pjesma praćena gitarom ori se dvorištem. Ostali posjetitelji se okreću i odobravaju pljeskom, a mnogi i pjevaju s nama. Raspoloženje je naglo palo za što je kriva kiša koja nas je otjerala u autobus. Čekamo polazak prema Kumrovcu, a s vremenom kišno raspoloženje prolazi s ponovnom pojavom sunca.

Stižemo u Kumrovec. Doček nam je bučan. Ulazimo u etno-selo i nestajemo u mnoštvu. Održavaju se Dani radosti i mladosti pa je nemoguće izbjeći gužbu. Manifestaciji prisustvuju brojne skupine Titovih štovatelja, ali i protivnika. Izvlačimo se iz gužve i u hladovini prisjećamo Kovcačićevog romana “U registraturi”. Želimo se uvjeriti da je njegov opis seoskih kuća realan. Nameće nam se rečenica Ivice Kičmanovića: “Seljačka naša kolibica sastoji se polovinom od velike četverouglaste sobe s ogromnom peći (…), a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije.” Zadivili su nas slamnati krovovi o kojima je pisao Đalski zbirci “Pod starim krovovima”. Đalski kaže: “Klijet bijaše prosto stanje, sabito od surovih hrastenica i pokrito visokim korovom od slame.”. Razgledajući razne prostorije ušli smo u jednu u kojoj je bio postavljen stol:… u blagavonicu ili, kako mi Zagorci volimo kazati u palaču”, riječi su Đalskoga. Gledamo starinski način gradnje kuća. Izgledaju tako čvrsto istručno izgrađene. Ukrasi na prozorima tavanskih prostorija napravljeni ciglama izgledaju doista originalno. STari je BAttorych imao pravo kad je rekao: “Nisu stari Hrvati kako god zidali…”. Kiša nas i u Kumrovcu prati. Povremeni pljuskovi kod mnogih izazivaju ljutnju, ali da ih nema ne bi se imali na koga ljutiti. Izlazimo iz rodne kuće Josipa Broza Tita, a prati nas osjećaj kao da smo ga poznavali. Još pod dojmom starih vremena napuštamo Kumrovec.

Skrećemo na uski puteljak u Grediciama i zaustavljamo se ispred dvorca Đalski koji je 2006. godine pretvoren u hotel i restoran. Tek što smo se zavukli pod suncobrane hotelske terase dobrodošlicu nam uz Dinku Tomašković Presečki, izražava kiša. Lupkajući po suncobranima kao da nam daje ritam u radionicama koje su u tijeku. Poslovađa nas vodi u obilazak hotela te nam pokazuje neke od soba. Oni maštovitiji mogu primijetiti kako nas svojim pogledom prati Đalski sa slika na zidovima hodnika. Došlo je vrijmeme rastanka i od Gredica, a već nas nestrpljivo očekuje Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici.

Tek smo ušli, a već je viteški turnir pridobio našu pažnju. Obilazimo muzej, fotografiramo i učimo ponešto novo. Za kraj odlazimo do spomenika Matiji Gupcu. Neki sa Gupcem odmjeravaju visinu, a neki mu odaju poštovanje iz daljine. Posljednji put sjedamo u autobus i bacamo pogled na ponosnog Gupca koji kao da nam maše svojim rukama raširenim visoko u zraku.

Pomalo smo umorni, ali još uvijek imamo dovoljno snage za pjesmu jer kaže Đalski: “Nikaj nije lepšega niti veselšega/neg s prijateli koji su veseli…”. Dok se opraštamo od bregova i primičemo Varaždinu, putem nas prati mjesec, baš onaj pravi Galovićev mjesec: “Zažaren je zišel, krvav i crlen,/I visi nad golom šumom,/A oblak se prožil po nebu zelen,/Se niže se spušča k bregom./ Odnekod na vetru doletel je glas/I otišel nekam črez noč…/Mi ne znamo… on je to čekal na nas/ I rekel je zbogom plačoč…”

Dana 22. svibnja krenuli smo na terensku nastavu u Hrvatsko zagorje. Jedno od naših odredišta bio je i Kumrovec. Tamo su se u čast Titu održavali „Dani radosti i mladosti“ pa je tamo bila poprilična gužva. Dobile smo zadataka da porazgovaramo s ljudima koji su došli i da saznamo koji su razlozi njihova dolaska. Razgovarale smo sa mlađom populacijom i sa starijim ljudima. Bilo je ljudi iz susjednih zemalja, a puno je bilo onih koji su stigli s našeg Jadrana. Odmah u početku razgovarale smo s dvije gospođe koje tamo žive i one su nam ispričale da je ove godine puno više ljudi nego prošle godine. Još su napomenule da je ove godine došlo više mlađih ljudi. Starije osobe su ovdje uglavnom jer su poštovale Tita i jer je u njegovo vrijeme, kako su nam rekli, bilo puno bolje u državi, dok su mladi došli zbog toga jer im se sviđa atmosfera u Kumrovcu i jer „u zraku osjećaju pozitivu“ . Curi iz Slovenije jako se sviđa pjevanje jugoslavenske himne, dok su neki došli samo zbog koncerta „Zabranjennog pušenja“.
Iz Kumrovca smo otišle bogatije za još jedno lijepo iskustvo.

Nikolina Huzjak 3.b i Katarina Horvat 3.d

Pišu:Helena Senko i Petra Špoljarić

Dana 23.5.2010. rano ujutro globovci Medicinske škole Varaždin s mentoricom Rankom Knolmajer krenuli su na svoju veliku zadarsku avanturu.Ispunjeni smo emocijama uzbuđenja i ponosa jer smo upravo nas troje izabrani predstavljati našu školu. Ekipa naše škole se sastojala od nas dvije (Helena i Petra) i Matka. Naravno, na putu do Zadra zabave nije nedostajalo.Za to su se pobrinuli osnovnoškolci iz Međimurja kojima svaka čast na šalama.Cijelim putem u ugodnom autobusu vladalo je uzbuđenje i znatiželja jer nismo znali što možemo očekivati.
Po dolasku u Zadar sve emocije su se slegle.Dobili smo stvarno izvrstan smještaj u hotelu Donat u naselju Borik gdje se ujedno i održavalo natjecanje za Miss i Mr. Hrvatske. Prvi dan nakon što smo se smjestili otišli smo do škole naših domaćina.Bila je to Hotelijersko turistička i ugostiteljska škola koja nas je vrlo srdačno dočekala.Morali smo i predstaviti našu školsku ekipu. Nakon predstavljanja slijedilo je izvlačenje startnih brojeva za sutrašnje orijentacijsko natjecanje.Naime, to je natjecanje u kojem pokazujemo svoje praktično poznavanje GLOBE protokola i mogućnost snalaženja i orijentacije.Naša ekipa je sudjelovala na prezentaciji projekata o pokrovu i tlu.Bilo je vrlo poučno prisustvovati takvoj prezentaciji jer druge godine i mi imamo namjeru napraviti projekt što je običaj već duži niz godina.Navečer smo svi sudionici natjecanja otišli do centra Zadra gdje su nam domaćini pokazali svoj najveći ponos- Morske orgulje i Pozdrav Suncu.
Drugi dan je započeo sa svečanim otvaranjem Smotre i pregledom rada škola tijekom godine.Svoj rad,kao i većina škola,prezentirali smo plakatom. Na otvorenju pjevala je jedna ženska klapa koja nas je oduševila. Moramo spomenuti i jednog učenika škole koji nas je sve ostavio bez daha sa svojim sviranjem električne gitare.
Ujutro za vrijeme orijentacijskog natjecanja osnovnoškolaca mi srednjoškolci smo sa domaćinima otišli u središte Zadra.Domaćini su nas rado i ponosno poveli svojim najdražim gradom.Moramo ih pohvaliti jer su se vrlo detaljno pripremili za svoja izlaganja i pokazali su da stvarno dobro poznaju povijest svoga grada. Posjetili smo i jednu izložbu sakralne(crkvene) umjetnosti koja nas je sve oduševila. Nakon razgleda grada vratili smo se u hotel.Popodne je na rasporedu slijedilo najvažnije -orijentacijsko natjecanje.Bilo je dosta naporno,ali naša ekipa je sve to junački podnijela.Slijedilo je nagradno kupanje u hotelskom bazenu koje nikada nije bolje godilo. Dan je završio svečanom večerom i plesom do ranih jutarnjih sati.Bilo je ludo i nezaboravno!
Zadnji dan proglašeni su rezultati i održano svečano zatvaranje Državne smotre i natjecanja hrvatskih GLOBE škola.Osvojili smo zahvalnice za sudjelovanje na smotri i zahvalnicu za sudjelovanje na projektu „Izrada karte stabilnih izotopa kisika i vodika u oborinama“.Prepuni dojmova krenuli smo svojim kućama gdje nas je čekao povratak u stvarnost. Ova tri dana bila su nezaboravna.Izvrsno smo se proveli,ali i mnogo toga novoga naučili.Iskreno se nadamo takvom uspjehu i sljedeće godine.Lijep pozdrav od globovaca!

istražile i razgovarale: Nikolina Ciglar i Valentina Vidaček

Državna matura je završni pismeni ispit koji učenici četverogodišnjih škola moraju položiti kako bi nastavili školovanje. Cilj državne mature je provjera i vrednovanje postignutog znanja, vještina i sposobnosti učenika koje su stekli tijekom obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi prema propisanim nastavnim planovima i programima.

Na temelju rezultata državne mature, objektivno i nepristrano se ocjenjuje znanje svakog pojedinog učenika, te se tako dobiva usporediva ocjena svih učenika u Republici Hrvatskoj, čime se omogućava pravedniji pristup nastavku školovanja kao i zapošljavanju.U petak, 19. veljače 2010. godine održani su prvi ispiti iz državne mature, a 02.lipnja 2010. završen je ljetni rok za polaganje tih ipita. Kako je sve to prošlo u našoj školi, pitali smo zamjenika ravnateljice Slavka Sklepića.

Kakvo je vaše mišljenje o državnoj mature, je li u vaše vrijeme bilo bolje, jednostavnije?
Jednostavnije je sigurno bilo, ali u strukovnim školama i gimnazija je oduvijek je postojao ili završni ispit ili matura. Prije se u strukovnim školama polagao završni ispit, koji su zvali maturom. Taj završni ispit imao je „snagu“ gimnazijske mature, tj. svi koji bi ga položili imali su mogućnost nastavka školovanja na svim studijima uz prethodno polaganje prijamnih ispita.U sklopu tih završnih ispita, polagao se hrvatski jezik, pismeno I usmeno, te predmeti iz uže struke. Danas, oni koji ne polože maturu, ne mogu nastaviti školovanje jer završni rad pokazuje samo da je završena srednja škola. Današnja mogućnost polaganja državne mature u svim četverogodišnjim školama je godinama pripreman projekt i zasigurno dobrodošao. Kao i svaki novi projekt ima i dobre i one manje dobre strane. Matura se sastoji od obaveznog dijela i izbornog dijela. Obavezni dio mora se položiti kako bi se dobila svjedodžba (gimnazijalci) ili potvrda o položenim ispitima državne mature (strukovne škole). Obavezni dio državne mature čine ovi predmeti: hrvatski jezik, matematika i strani jezik. Izborni dio mature (izborni predmeti) uglavnom su svi predmeti koji se traže u okviru prijamnih ispita na određenim studijima.

S kojim ste se sve problemima susretali organizirajući ispite državne mature?
Problemi nisu neočekivani u ovakvim projektima. Naša škola se može pohvaliti da zahvaljujući ozbiljnom pristupu i koordinatorici prof. Sunčici Podoreški i podršci koji je imala od svih djelatnika škole, problemi nisu bili vidljivi. Ocjene službenih kontrolora za izvođenje mature do sada su bile izuzetno visoke. No, budući smo jedna od rijetkih škola u našem gradu koja radi u dvije smjene, poteškoće su bile povezane uz organizaciju ispita i redovito odvijanje nastave. Uz polaganje mature koja je nekim dijelom počela u veljači, ove smo godine prvi puta na “novi način” odradili i završni rad. Izradba završnog rada je u potpunosti završena, a obrana završnog rada slijedi prema rasporedu.

Mislite li da su ispiti državne mature preteški za strukovne škole?
Pa… s obzirom na dostupnost inaformacija koje imam i uspješnosti u prolaznosti naših učenika, te nakon mnogih razgovora sa učenicima, stječem dojam da matura ove godine nije neki bauk. Nadam se da će se to i potvrditi i nakon završetka ostalih dijelova iz obavezne mature. No, vjerojatno će se ipak pokazati neravnopravan položaj ( posebno iz predmeta kao što su: matematika, fizika…) u odnosu na gimnazijski program.

Kakve ste pritužbe čuli u vezi državne mature, možda od kolega profesora?
Nekih posebnih pritužbi nije bilo. Ipak na našim smo skupovima sugerirali da bi zbog olakšanja organizacije redovite nastave, završnog rada, radi rasterećenja učenika maturanata, bilo daleko praktičnije da početak ispita državne mature bude nakon završetka redovite nastave četvrtih razreda.

Što biste u maturi promijenili da možete?
Neke bi se stvari zasigurno mogle i trebale promijeniti. Prije svega, to je prije spomenuto vrijeme održavanja ispita, zatim pitanja za maturu koja bi bila što realniji pokazatelj znanja učenika za tu razinu školovanja. Oprema potrebna za maturu (čitači kodova, posebne kuverte…) izuzetno je skupa i ne znam da li se može pojeftiniti ili sve to pojednostaviti, ali naravno, bez “curenja” podataka.

Mislite li da ste se dobro snašli u ulozi ravnatelja ove male škole?
Odgovor na to pitanje bio bi objektivniji kada bi ga dobili od mojih suradnika i kolega, te od svih vas učenika. Smatram da se na tom radnom mjestu mora puno raditi, truditi, te da se uz zalaganje, poštivanje rada, uvažavanje svih subjekata u školi može kvalitetno raditi taj posao. Izuzetno mi je važno zamjećivati zadovoljstvo i kod učenika, profesora – ono zasigurno utječe na relativno dobru klimu u školi, a što pak u konačnici razultira i dobrim rezultatima. (nakon što smo ga dugo nagovarali na neskroman odgovor) Ako pak inzistirate na mojoj procjeni, reću ću da, mislim da sam se dobro snašao.

Što želite poručiti učenicima koji se spremaju pristupiti ispitima državne mature?
Smatram da naši učenici imaju relativno dobru podlogu za državnu maturu uz potpunu svjesnost o potrebi “jačanja” nekih predmeta. Isto tako, matura je relativno novi način ispitivanja znanja za koji se učenici isto tako moraju pripremiti. Naša škola na tome radi i nastavnici nastoje što brže prilagoditi suvremenijim, pragmatičnijim načinima ispitivanja. Ono što želim istaknuti je to da su svi učenici dobili jednako pravo da pokažu svoje znanje na obaveznom dijelu mature i prema svojim afinitetima u izbornom dijelu mature te da na taj način svojim rezultatom stvaraju uvjete za željeni upis na fakultet.

Ali, nemojmo zaboraviti je je ipak najteže bilo našim maturantima. Kako je njima bilo, objasnile su nam učenice općeg smjera, buduće medicinske sestre, Kristina Kocijan i Nives Copak. Evo, kako je o ispitima razmišljala Kristina.

Kakva su bila pitanja?
Pitanja na maturi su bila OK, bilo je teških i lakših, al uvijek se mogao dati neki odgovor.

Koji vam je predmet bio najteži?
Najteži predmet mi je bila matematika.

Što mislite o maturi i o tome što se piše po gimnazijskom programu?
Ne sviđa mi se to što pišemo po gimnazijskom programu jer većina ljudi koji idu u strukovne škole moraju uzeti dodatne instrukcije da bi se upisali na željeni fakultet, a mislim da to nije fer prema drugim školama jer ih na taj način podcjenjuju.

Što biste promijenile u organizaciji državne mature?
Promjene koje bih uvela bile bi da se ispiti pišu nakon završetka nastave kad završimo gradivo, a ne za vrijeme nastave. Željela bih da uvedu neke stručne predmete, a ne samo opće jer po ovome ispada da bi svi trebali u gimnaziju…

Možete li nam ispričati o svojim trenutačnim osjećajima i strahovima vezanim za ispite koje ste već napisale?
Moj jedini strah je da neću proći matematiku jer je test bio teži nego prošle godine na probnoj maturi…

Što biste željeli poručiti ostalim učenicima škole koji se tek pripremaju izaći na ispite?
Svima preporučam da počnu štp prije nadoknađivati zaostatke koje imaju u svojem znanju ako žele dobro napisati ispite
I Nives je procijenila ispite prve državne mature.
državne mature i upisati faks!!!;-)))

Kakva su bila pitanja?
Po mojem mišljenju pitanja na državnoj maturi su ove godine bila puno teže nego ona na probnoj. To je vidljivo I prema rezultatima, tj. iako sam se ove godine pripremala, a prošle nisam, rezultati mi nisu bili puno bolji od onih lani.

Koji vam je predmet bio najteži?
Najteži ispit mi je bio iz kemije. Mislim da je to bilo prvenstveno zato jer se za taj ispit nisam pripremala. Od obaveznih predmeta ne bih mogla izdvojiti ni jedan koji mi je bio posebno težak.

Što misliš o maturi i o tome što se piše po gimnazijskom programu?
Državna matura je zamišljena sjajno. Njezin cilj da svi učenici budu ravnopravni rebao je dovesti do toga da se ne podcjenjuju škole nego da se postigne ravnopravnost među njima. Dogodilo se upravo suprotno. Državna matura je donijela to da će ubuduće oni koji će planirati studirati ići u gimnaziju jer će si tako olakšati upis na fakultet. Time pada zainteresiranost za ostale škole koje su možda kvalitetnije od gimnazije, ali ne mogu pružiti adekvatnu pripremu za maturu.

Što bi promijenila u državnoj maturi?
Što bih promijenila? Mislim da bi bilo dobro da se na maturi provjeravaju neki stručni predmeti kao npr. anatomija i fiziologija za upis na medicinu i da se omogući školama dodatna nastava iz obveznih predmeta, ako tjedna satnica iz tih predmeta nije jednaka gimnazijskom programu.

Možeš li s nama podijeliti svoje trenutačne osjećaje I strahove vezane uz ispite koje si riješila?
Brine me jedino to da kad u sedmom mjesecu dobijemo uvid u rang liste fakulteta da li će kraj kojeg fakulteta pisati – pravo upisa- da

Što bi željela poručiti ostalim učenicima škole koji se tek pripremaju izaći na ispite?
Pa, jedina moja poruka bi bila da oni koji stvarno žele nastaviti školovanje neka čim prije krenu s pripremama jer će im vrijeme brzo proći i neće stići sve pohvatati , osobito ako uzmu više izbornih predmeta. (govorim iz iskustva)

Cijela priča oko državne mature, sada je iza naših maturanata, ali ona čeka učenike trećih razreda – naše buduće maturante. Kako se oni osjećaju, što misle, čega se boje, sve to približila nam je učenica trećeg E razreda Štefica Vidaček.

Što prvo pomisliš kad čuješ riječ – matura?
Osjećaj nemogućnosti odlaska na faks, strah od neprolaska… – sve u tom smjeru.

Objasni svoje strahove, tj. razloge za njih.
Pa…bojim se da imam prevelike rupe u znanju, tu je i pritisak okoline, te strah od razočarenja. Doista bih voljela ići studirati, ali bojim se da se to neće ostvariti.

Kako ćeš se pripremati za maturu?
Koncentriranija sam na satovima predmeta koje mislim pisati, „skinut ću“ zadatke s interneta i vježbati na njima, ići ću na instrukcije iz njemačkog, matematike i hrvatskog.

Čemu se nadaš u budućnosti?
Nadam se da ću nekim čudom proći maturu, završiti za sanitarnog inspektora ili odgajateljicu, pronaći dobar posao i naći dobrog dečka – ko i svi!

Sada kad znate što vas sve čeka, dajte sve od sebe da ostvarite upis na željeni fakultet. Znamo da to možemo, pa ipak smo mi učenici Medicinske škole. Ako imate još pitanja ili nedoumica vezanih uz maturu, odgovore na pitanja možete naći tako da uguglate: ncvvo državna matura. Sretno!

piše: Nikolina Ciglar

Dana 12.svibnja 2010. na međunarodni Dan sestrinstva – naš Dan škole, organizirana je sportska atrakcija u našemu školskome vrtu. Cijela se škola okupila u 9 i 30 u nadi i iščekivanju jer su ovogodišnji maturanti,učenici završnih razreda, pripremili poseban program kojim su se oprostili od svog školovanja, od svojih profesora pa i od same škole. Svaki je četvrti razred nastupao zasebno. Prvo su na redu bili naši dragi učenici iz 4. a. Prekrasni su nas “kauboji” nasmijali do suza svojim ,,biserima” koje su tijekom školovanja izustili i čuli. 4.b. se razred potrudio i napisao je svoju pjesmu.Bila je poprilično pjevna i rimovala se. Nju su naši “mornari” pjevali uz veliki smiješak i pokoju suzu. 4. se c. razred predstavio kao najgori razred u školi. Doduše, nisu oni stvarno najgori. Ispričali su nam sve o svojim neprestalnim bježanjima iz škole, predavanjima praznih testova i sl. Za svakog su profesora i vanjskoga suradnika imali riječ pohvale i zahvale. Počastili su se Coca-colama na slamčice, što je bilo vrlo simpatično. I na posljetku, predstavio se 4.d. razred. Naši su nas farmaceuti “vojnici ” doveli u red pjevanjem pokazujući koliko su složni i nerazdvojni. Svaki je razred imao puno lijepih riječi za svakog radnika u školi. Svim su profesorima zahvalili na pruženoj potpori i živcima koje su izgubili u prethodnih četiri godine.

U drugom dijelu programa ugostili smo tri dame. One su nas približile temi sestrinstva. Ispričale su nam svu važnost zvanja medicinska sestra i upoznale nas s njihovom prošlošću. Mnogo se toga dalo naučiti, naravno, ako se slušalo i pratilo. Za učenike je organizirana i prezentacija rada Gorske službe spašavanja uz školsku zgradu. Nakon toga je uslijedio sport. Učenici su se prijavljivali za sudjelovanje u određenim natjecanjima. Za djevojke je to bila odbojka, a za mladiće nogomet. Djevojke iz prvog razreda su dobile mogućnost natjecanja u skakanju u vrećama. Dečki su, vrlo glasno, navijali za njih. Za sve je najiščekivaniji bio tradicijski dvoboj između profesora i maturanata u nogometu. Nakon duge i poštene borbe na posljetku su pobijedili maturanti. Usudila bih se reći – zasluženo. Bila je to napeta i vrlo zanimljiva igra. Usporedno s ovim natjecanjem trajalo je i nadmetanje u odbojci. Igračice su dale sve od sebe i igrale što su najbolje mogle. Igrao se turnir – razred protiv razreda. Svaki je razred navijao za svoje i na kraju su pobijedili najbolji ili pak oni kojima je sreća bila više naklonjena.

Bez obzira na pobjedu ili poraz, zabava je bila zajamčena i svi smo se lijepo složili i družili. Naši su dečki igrali nogomet. I tu je bio organiziran turnir- razred protiv razreda. Bilo je zanimljivo gledati kako se dečki muče i znoje da bi pobijedili. Neki su toliko davali od sebe da su pocrvenjeli od muke i skoro dehidrirali. No, nasreću, tu su bile djevojke koje su odmah pohitale u pomoć i dečkima donosile vodu. Naš je drugi d. posebno navijao za svoje dečke. Vikale smo iz petnih žila. Naravno, sve nas je bodrilo oko naših profesora koji su se brinuli za red i disciplinu, ali su i oni uživali upijajući tople zrake sunca. Profesor latinskog jezika i profesor računalstva ponijeli su roštilj pa su se profesori počastili pečenjem. Svaki se razred smjestio ispod stabla ili u hladovinu radi bolje zaštite od užarenog sunca. Oni hrabriji su ostali ,,pržiti” se na suncu. Tu smo se zabavljali uz gitaru i pjesme, razne igre i karte, ali i razgovor, smijeh i nepodopštine.

Pokušala sam doznati što drugi misle o proslavi Dana škole. Mnogi kažu da se im sviđa ideja i da su se dobro proveli i zabavili. Neki kažu da im se više sviđalo na Toto-moru jer je prostor veći i nudi mogućnosti, ali im se svejedno svidjelo i ovo u našem školskom vrtu. Neki maturanti kažu da je bilo lijepo prošle godine, ali da su sad oni maturanti i da je puno bolje u školi jer je domaći teren i atmosfera je opuštenija. Sve u svemu, dan je bio uspješan, zabavan, ali i poučan. Oprostili smo se od naših maturanata, koji nam sada nedostaju jer je pretiho i prazno bez njih u školi. Sklopili smo neka nova poznanstva i još se bolje upoznali.

Za ostvarivanje ideje školskog botaničkog vrta založila se profesorica s najdužim stažom u našoj školi – Nevenka Perat, profesorica i inženjerka biologije. O tome kako i zašto je došlo do te ideje te u kojoj su vezi čovjek i priroda i mnogo čemu drugome pročitajte u razgovoru koji je s njom vodila Valentina Vidaček.

razgovarala: Valentina Vidaček

U uvodnom dijelu ovog intervjua htjela bih Vas pitati što vi kao profesorica biologije mislite o odnosu čovjeka i prirode te o ekološkim prilikama koje čovjek izaziva?
Ono što mogu reći je to da je čovjek dio prirode. On ne shvaća da mora poštovati zakone prirode, najčešći uzrok tome je čovjekovo neznanje i njegov stav prema ostalim živim bićima. On sebe stavlja iznad svih, smatra se boljim i takvo ponašanje dovodi do poremećaja u ciklusu života. Ne shvaća da ako misli samo na sebe, sam će i ostati.

Saznala sam da postoji višegodišnja želja da se u školi osnuje botanički vrt. Kako to da ona nije ranije ostvarena?
Da, ideja o osnivanju botaničkog vrta postoji od izgradnje ove nove škole. Naša stara škola, koja je bila u sklopu samostana, nije imala dvorište, prema tome ni mogućnosti za botanički vrt. Razlog sadašnjeg odgađanja bili su planovi vezani uz izgradnju dvorane. Nismo mogli napraviti botanički vrt jer nismo željeli da ga strojevi za gradnju unište, ali zbog recesije plan za nadogradnju dvorane je odgođen, pa je ideja o botaničkom vrtu konačno realizirana. Vrt smo smjestili pokraj ograde kako ne bi smetao u slučaju nadogradnje dvorane.

Danas se mnogo govori o potrebi izgradnje ekološke svijesti te o brizi za okoliš. Je li osnivanje školskog vrta i cvjetnjaka pokušaj da se konkretnim radom i brigom za biljke učenike potakne na veću odgovornost za svoju bližu okolinu? Može li se reći da je ovdje primjenjiva krilatica: „Misli lokalno – djeluj globalno!“
Da, naravno! Mnogi naši učenici trebaju ljekovite biljke, a ne poznaju ih. Uvijek sam se protivila učenju o biljkama iz knjiga. Sada učenici imaju priliku da se zainteresiraju za biljke i educiraju. Puno je lakše i efikasnije vidjeti biljku i tek onda učiti nešto o njoj. Ovim botaničkim vrtom samo nastavljamo osnovnoškolsku edukaciju. Sve osnovne škole imaju vrt i mali cvjetnjak o kojem se brinu učenici, sada to imamo i mi, samo ne sa cvijećem već sa ljekovitim biljem. Ovakvim radom, učenici se približe prirodi i nauče je na vrijeme cijeniti.

Hoćete li biti razočarani ako ovaj projekt propadne zbog učeničke nezainteresiranosti ili zato što će se biljke početi jednostavno sušiti?
Biljke se neće sušiti, priroda će se za to pobrinuti, tj. u prirodi postoji ciklus u kojem je normalno da se biljke suše, propadaju, ali i da izrastu nove. Što se tiče učenika, interes za botanički vrt neće se smanjiti. Na to utječe i profesor koji ih animira i potiče. Nadam se da kad odem u mirovinu, da će me zamijeniti profesor kojem će biti stalo i koji će ovaj projekt i dalje poticati.

Hoće li učenici dio svoje nastave održavati u botaničkom vrtu? Možete li nam reći neku od mogućih nastavnih jedinica koje bismo tamo mogli odraditi?
Prije, kad još nisam radila u ovoj školi, vodila sam učenike do starog grada i tamo smo obrađivali teme poput: ekosustav, utjecaj abiotičkih čimbenika, proučavali smo vlažnost, kiselost tla… Vjerujem da ću ovakve i mnoge druge teme moći obraditi i u našem školskom dvorištu. Sada to još nije moguće jer je broj sati biologije premali za takve terenske nastave, ali koliko znam, povećava se broj sati biologije i tada će taj plan biti izvediv.

Čini se da su učenici izvrsno prihvatili ideju osnivanja školskog vrta. Tko je bio najaktivniji?
Uhh… Sudjelovalo je mnogo učenika iz raznih razreda. Naša knjižničarka Kornelija Klarić, inače stručnjak za uređenje vrta, napravila je skicu vrta. Zatim su naši vrijedni dečki obavili fizički dio posla. Iskopali su i oblikovali vrt, dok su cure donosile i još donose razne biljke koje sade u naš skroman vrt. Sudjelovali su učenici iz: 3.A, 3.B, 2.A, 2.D, 2.B, i dr. Osim učenika moram spomenuti i ostale djelatnike škole koji su pomogli u stvaranju našeg vrta, a to su: domari Marijan Kos-Grabar i Ladislav Kaniški, tajnik Vjekoslav Klarić, zamjenik ravnateljice Slavko Sklepić, a namjeravaju se pridružiti i profesorice Valerija Rukljić i mr. Tamara Brezničar-Talan (svi su dobrodošli)!

Je li to i jezgra neke buduće školske zadruge i imate li neko ime za nju?
Ne, neće to biti nikakva zadruga već kutak za edukaciju. Pedesetak učenika se javilo i u tijeku je formiranje grupe koja će se brinuti o vrtu. Ime još nismo smislili.

Na satu ekologije, spominjali ste neki botanički vrt izvan Hrvatske u samostanu. Možete nam nešto više reći o njemu, svojoj namjeri da odete tamo i zatražite donaciju u ime škole.
Profesor Saša Josip Milec organizira putovanje sa svojim razredom u Sloveniju. Tamo se nalazi botanički vrt koji je u sklopu samostana. Pridružit ću im se na njihovom putovanju i zatražiti ću donaciju biljaka kojih nemamo. Ono što govorim već duže vrijeme je to da bit našeg botaničkog vrta nije da se sve biljke posade odjednom, već da se polako skupljaju i da se polako popunjava vrt. Svaka ljekovita biljka dobit će pločicu sa latinskim nazivom, domaćim nazivom, a možemo ih i sistematizirati (npr. biljke od kojih se rade droge na jednom mjestu…). Na taj način dobit ćemo pravi mali botanički vrt.

Tko će o vrtu brinuti tijekom školskih praznika?
Ako će biti jaka suša, naši domari mogu zaliti cvijeće, a što se tiče uređuvanja, čupanja korova, za to ćemo zadužiti učenike koji stanuju u Varaždinu i one koji mogu doći ekološki prihvatljivim prijevoznim sredstvom – biciklom.

Imate li kakva iskustva vezana uz ovakve projekte i ako imate, kakva su vaša iskustva vezana uz angažiranost učenika?
Ovakve projekte još nisam radila iako sam jedno vrijeme vodila školsku zadrugu koja se brinula o izgledu cvjetnjaka. Ono u što sam sigurna je to da učenici rado sudjeluju u ovakvim aktivnostima.

Želite li nešto poručiti našim malim botaničarima i onima koji će to tek postati?
Želim svima poručiti da se kreću što više u prirodi i to otvorenih očiju, da zapažaju, vide ljepotu, da uče i da svoje znanje o prirodi prenesu na svoju djecu i tako njih nauče da trebaju brinuti i čuvati prirodu.

Uskoro će naše klupe napustiti i maturantica Dijana Balog. Samozatajena, no nasmiješena djevojka iz Pušćina ne razlikuje se mnogo od svojih vršnjakinja – sanja snove o daljnjem školovanju, raduje se završetku srednjoškolskoga obrazovanja, zbraja prijateljstva i popisuje uspomene. Ipak, Dijana jest posebna maturantica – prva Romkinja koja nakon mnogo godina napušta ove klupe – dokazuje da se čovjeka ne prosuđuje prema vanjskom izgledu, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.

piše: Petra Špoljarić

Dijana, tvoja posebnost je u tome što si Romkinja. Jesi li imala poteškoća pri upisu u našu školu i tijekom školovanja budući da se tek rijetki Romi odlučuju za četverogodišnje škole i fakultete?
Istina je da romska manjina nije baš zastupljena u srednjem i visokom školstvu. Makar postoji sve više visokoškolovanih Roma, ali u pravilu najčešće se odlučuju za neke trogodišnje škole ili uopće ne nastavljaju svoje školovanje nakon osnovne škole koja je sada i za Rome obavezna.
Na pitanje kako sam se odlučila za ovo zanimanje odgovor je kao i kod većine zdravstvenih djelatnika. Naprosto volim pomagati ljudima i smatram da će mi iskustvo s bolesnim ljudima pomoći da shvatim koje su prave vrijednosti života.

Reci mi da li te tvoja pripadnost nacionalnoj manjini Roma sputavala u tijeku tvog školovanja?
Ne, nikako. Ja takvih iskustava nemam. Možda zato jer izgledom ne nalikujem Romkinji. Za moju obitelj nikad nitko ne bi rekao da je romska. Štoviše moja sestra ima zelene oči i svijetlu kosu što je vrlo rijetko kod Roma. Ima i jedna anegdota vezana uz mog oca. Na prvom roditeljskom sastanku moja razrednica nije mogla vjerovati da je on moj tata jer je očekivala Roma. Na tom sastanku prozvala ga je nekoliko puta i ispitivala da li je on zaista gospodin Balog.

Kakav je bio tvoj uspjeh tijekom ove četiri godine?
Dosadašnje godine prolazila sam s dobrim uspjehom, a ove godine s vrlo dobrim.

Kakav je tvoj odnos s kolegama učenicima i profesorima?
Najljepša stvar koja mi se je dogodila tijekom ove četiri godine je što sam stekla stvarno prava prijateljstva. Pritom ne mislim samo na svoje vršnjake, već i na profesore koji su se prema meni odnosili kao i prema svima ostalima ne praveći razlike ni u kom pogledu. Nakon svih ovih godina žao mi je što napuštam ovu školu, ali duboko sam uvjerena da ću mnoga predivna prijateljstva nastaviti i dalje.

Što o tvom izboru školovanja misle tvoji roditelji?Od koliko se članova sastoji tvoja obitelj?

Moju obitelj sačinjavaju moji roditelji, sestra koja ide u 8. razred te najmlađi brat koji ide u 4. razred osnovne škole. Oni su mi bili najveća potpora. Smatram da me njihova briga da uspijem u svom naumu da nastavim školovanje, najviše poticala na napredak. Neizmjerno sam im zahvalna jer da nisam imala takvu obitelj, sigurno ne bih bila tu gdje sam sada.

Vjerojatno znaš da si maturantica Romkinja nakon dugi niz godina u Medicinskoj školi Varaždin. Kako se osjećaš kada to čuješ?
Neizmjerno sam ponosna na samu sebe. Ovom prilikom bih se i zahvalila svima koji su mi u tome pomogli i bili uz mene kada mi je to najviše trebalo. Hvala im!

Misliš li nastaviti svoje školovanje i zašto?
Da, mislim upisati studij sestrinstva jer u školstvu vidim svjetliju budućnost. U današnje se vrijeme jako cijeni škola pa je i moj izbor pao upravo na tu stranu.

Jesi li upućena u stipendije i pogodnosti koje se nude Romima i što o tome misliš?
Romska djeca tijekom svog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja dobivaju pomoć od 500 kuna mjesečno. To je sve što znam u vezi toga. Dakako da ću se raspitati oko ostalih pomoći jer svaka pomoć je dobro došla. Smatram da bi informacijskih centara za nas Rome trebalo biti više jer bi ih se samo tako potaknulo na drugačije razmišljanje.

Jesi li potaknula nekoga iz svoje obitelji da krene tvojim stopama?
U Puščinama sam okružena Hrvatima jer ne živim u romskom naselju. Osjećam veliku odgovornost prema svojoj braći te im svakim danom nastojim pomoći oko zadaća i drugih stvari. Htjela bih da i oni uspiju. Bilo bi mi neizmjerno drago da sam i druge potaknula jer često znam govoriti ostaloj romskoj djeci da uče i na taj način im hoću dati do znanja da se jedino u školovanju krije put do boljet života.

Što bi poručila svim mladim Romima i pripadnicima ostalih manjina oko daljnjeg školovanja?
Pa smatram da je potez Vlade oko obaveznog osnovnoškolskog obrazovanja za sve, pa tako i za Rome, bio dobar potez. Time se jedino može iskorijeniti predodžba o nepismenim i neukim Romima. Svima bih preporučila da se odluče za što viši stupanj obrazovanja jer u tome je spas. Isto tako ostalim ljudima poručujem da čovjeka ne
preosuđuju prema vanjskom izgledu, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti jer ona ne određuje čovjekovu ljudskost. „Svaki čovjek je jednako važan!“, ta rečenica nameće se već niz godina, ali živim za dan kada će ona napokon ući u svijest sviju nas.

Katarina Toplek – učenica Medicinske i Glazbene škole Varaždin otkriva kako usklađuje svoje mnogobrojne obaveze.

razgovarala: Helena Senko

Teško vam je? Nemate vremena? Ne stignete napisati domaću zadaću? Sresti se s prijateljima? Upoznala sam nekoga tko će vas doista posramiti. Ona je Katarina Toplek. Ona simpatična i uvijek nasmiješena djevojka koja nam je pjevala na Dan škole, 12. svibnja kad se obilježava i Međunarodni dan sestrinstva. Vjerujem da ste taj predivan glas svi zapamtili. Porazgovarala sam s Katarinom i za sve znatiželjne saznala neke sitnice o njoj, njenim sklonostima, organizacijskim sposobnostima i budućim planovima.

Katarina predstavi se u nekoliko rečenica. Kako to da uz našu školu pohađaš i Glazbenu?
Ja sam Katarina Toplek. Dolazim iz Puščina.Idem u 3.b razred Medicinske škole Varaždin smjer medicinska sestra/med.tehničar.Pohađam i Glazbenu školu Varaždin gdje sam 2. razred.Odabrala sam smjer solo pjevanje.Uglavnom pjevam operu. Moja profesorica pjevanja je Darija Hreljanović.

Kako uspijevaš uskladiti dvije teške škole koje mnogo zahtijevaju?
Uspijevam najviše dobrom organizacijom i rasporedom učenja.Najveća mi je sreća što Glazbena škola izlazi u susret učenicima koji pohađaju još jednu školu.Možese dogovoriti individualno s profesorom o rasporedu predavanja.Osim dviju škola uspijevam uskladiti i svoje izvannastavne aktivnosti. Pjevam u zboru J. Vrhovski i crkvenom zboru, sudjelujem i na Međimurskoj popevki, a za opuštanje bavim se vatrogastvom.

Jesi li ikada imala namjeru odustati od jedne škole?
Ponekad razmišljam što mi je sve to trebalo.Tada malo razmislim i shvatim da sam sretna što imam mogućnosti pohađati dvije škole.Zahvalna sam svojim roditeljima što su mi to omogućili i jer mi pružaju financijsku i emocionalnu podršku.

Čula sam da si nedavno bila na pjevačkom natjecanju.Zamolila bih te da mi ispričaš nešto više o tome.
Da nedavno sam sudjelovala na pjevačkom natjecanju Iuventus canti u gradu Vrable u Slovačkoj. Osim hrvatskih pjevača na natjecanju su sudjelovali i pjevači iz Slovačke, Češke, Poljske i Slovenije. Natjecanje je bilo organizirano za pjevače od 15-18 godina.Pjevale su se po četiri pjesme u dva kruga natjecanja. Nažalost, nisam uspjela proći u drugi krug, ali ovo natjecanje uvijek ću pamtiti po dobrom provodu.

Da li je to tvoj najveći uspjeh koji si postigla u Glazbenoj školi?
Ovaj uspjeh je bio među najvećima. Moj najveći uspjeh je 2.mjesto koje sam osvojila u Sisku na međužupanijskom natjecanju.

Imaš li možda svoj glazbeni uzor?
Volim i slušam operne pjevačice.Među najboljima mi je Anna Netrebko, no moj najveći uzor je moja profesorica pjevanja Darija.

Kad bi morala birati, bi li radije bila pjevačica ili medicinska sestra?
Posao medicinske sestre me ispunjava,osjećam se korisno i zadovoljno. No, trenutačno se više vidim kao pjevačica opere.Voljela bih biti i pjevačica u kazalištu.

Tko ti je najveća podrška u životu?
U prvom redu to su moji roditelji i ostala obitelj.Neke stvari ne bih mogla ostvariti da nemam tako dobar razred koji me podržava.Ovim putem im se zahvaljujem. Isto tako zahvaljujem se na podršci svojoj razrednici Nevenki Čretni.

Koji u ti planovi u daljnjem školovanju?
Najprije želim završiti obje srednje škole.Nakon završene srednje škole želim upisati glazbenu akademiju u Stuttgartu. Nakon akademije voljela bih se zaposliti u nekom kazalištu.

Želiš li poručiti nešto mladima koji bi se željeli baviti glazbom?
Pohađanje dvije škole je vrlo zahtjevno.Potrebno je mnogo strpljenja,odricanja i upornosti.Na kraju se sve isplati ako imaš određeni cilj.Ono što se mora nije teško ako to radiš sa srcem.