B i l o

Svim ženama, djevojkama i djevojčicama sretan Međunarodni dan žena.

pišu: Helena Senko i Petra Špoljarić

em>-priča o platani na Banfici i projektu “Zaštitimo zaštićene spomenike prirode”.-

Današnji ljudi zbog užurbanog načina života zaboravljaju na najvažnije, naoko male stvari koje im omogućuju normalan život. Duboko smo uvjerene da i u najtamnijem kutku svakog ljudskog srca leži svijest i briga za sutra. UNESCO je 2010. godinu proglasio Međunarodnom godinom biološke raznolikosti.U našoj školi najaktivniji su na zaštiti prirode – globovci jer priroda je njihov prijatelj. Pitate se tko su globovci?

Globovci su članovi svjetskog GLOBE programa.Kratica GLOBE u svom prijevodu znači „Globalno učenje i opažanje za dobrobit okoliša“.GLOBE program je osnovan 22.travnja 1994. u SAD-u,a u Hrvatskoj već 1995.godine.Medicinska škola Varaždin u program se uključuje već 1997.godine i tada je jedina GLOBE škola u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.Zainteresiranost učenika već u samom početku je bila velika,a danas broji 10-15 članova i suradnika.Otkad smo se uključili u GLOBE program postigli smo brojne značajne rezultate.Već je tradicija da naša škola sudjeluje na državnim natjecanjima jer svojim projektima uvijek ostavlja pozitivan dojam.Neki od projekata u kojima smo sudjelovali su :“Zaštita zaštićenih spomenika prirode“,“Povratak dabra u Hrvatsku“,“Što krije tlo Gaveznice?“,“Izrada karata stabilnih izotopa vodika i kisika u oborinama RH“ ,“Utjecaj sezone kupanja na kvalitetu vode Aqacitya“i dr. Izrada svakog projekta je dugotrajan proces i traje po nekoliko godina.Prednost toga je u tome što svaka generacija za sobom nosi neke nove ideje.
Čitajući arhivu škole uočile smo da globovci uvijek rade na aktualnim i zanimljivim projektima.I same smo članice GLOBE obitelji koja svojim malim doprinosom pokušava spriječiti velike nepravde o kojima bruji cijeli svijet.Pri tome mislimo na izumiranje raznih biljnih i životinjskih vrsta, pitanja oko pitke vode koja u mnogim zemljama diljem svijeta zauzimaju veliku važnost.

Od samih početaka pokretanja GLOBE programa u našoj školi bila je prof.Ranka Knolmajer, glavna inicijatorica i velika prijateljica prirode. Ona je do danas sačuvala originalnost i potpunu prepuštenost svakom projektu. Jedan od najvećih programa bio je svakako program „Zaštita zaštićenih spomenika prirode“ u kojem se govori o platani na Banfici staroj gotovo 140. god..Odlučile smo ponovnu aktualizirati taj stari projekt jer nas zanima što je s tom platanom danas. Zvuči zbunjujuće? Moramo priznati da smo se i mi u početku zbunile,ali intervju koji smo provele s profesoricom Knolmajer uvelike nam je razjasnio situaciju.

O projektu i platani

1.Kako ste došli na ideju da pokrenete projekt „Zaštita zaštićenih spomenika prirode“?

Na ideju o projektu smo došli kada je u časopisu „Okoliš“ objavljen jedan popis zaštićenih dijelova prirode Varaždinske županije.GLOBE-ovci su odabrali najbliži zaštićeni spomenik prirode-platanu u Varaždinu,stambenom naselju „Banfica“.Projektom smo otkrili da ljudi misle da je dovoljno nešto zaštititi,a ne o tome brinuti.

2.Recite nam nešto više o toj platani,odnosno kakav je bio njezin prvobitan izgled?
Platana je bila nepravilno orezana,a listovi su joj bili sivi od nametnika.Izgledala je potpuno suprotno od zaštićenog.Veliki problem su predstavljali kontejneri za smeće postavljeni točno ispod platane.Sve u svemu je izgledalo jako ružno.U periodu kad je bilo vjetrovito vjetar je sivo lišće i nakupine stjenica raznosio po balkonima okolnih zgrada.Stanari su bili jako nezadovoljni pa su tražili da se to drvo sruši.

3.Koga smatrate glavnim krivcem za uništavanje zaštićenog spomenika prirode?
Ponajprije čovjeka jer nije brinuo o onome što je sam zaštitio.No za uništavanje platane kriva je i mrežasta stjenica platane.To je nametnik koji se nastanjuje na kori platane gdje izlučuje svoj sekret.Širi se zrakom približno 70 km godišnje i zbog toga se teško protiv nje boriti.

4.Kako su naši učenici pomogli u realizaciji projekta?Koliko je trajao postupak same dokumentacije i jesu li svi podržali vaš projekt ili ste ipak naišli na nerazumijevanje?
Učenici su pomogli tako da su pisali dopise,skupljali dokumente i dijeleći propagandni materijal (letke).Slali smo dopise brojnim ustanovama: Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Varaždinske županije, Grad Varaždin, Horting d.o.o. Sisak,Entomološki muzej Varaždin ,Zrinjevac Zagreb,arbortetum Trsteno.Na samom početku kontaktirali smo arboretum Trsteno gdje je tada vršena zaštita Platana nakon jednog požara.Oni su nam preporučili tvrtku Horting iz Siska.Postupak same dokumentacije bio je dosta naporan,a trajao je 2 godine. Naišli smo na malo nerazumijevanja poduzeća „Parkovi Varaždin“ koja je bila zadužena za održavanje te platane.

5.Zanima nas još na koji način ste zainteresirali sponzore kako bi dobili potrebna novčana sredstva?
Najviše zalaganjem učenika koji su napravili letke i koji su ih dijelili građanima i poduzećima.Organizirali su i konferenciju za tisak ispod platane.Tada su nam se javljali sponzori koji su bili spremni donirati novac da spasimo platanu.

6.O kojem se iznosu radi i koliko je potrošeno na projekt?Koji zahvati su uopće bili potrebni na platani?
Na projekt je potrošeno oko 15.000 kn.Platanu je najprije trebalo pravilno obrezati po hamburškoj metodi reza.Trebalo je krošnju osigurati pomoću fleksibilnog „Cobra“ sustava.Platanu smo i 3 godine za redom cijepili protiv stjenica tako da je ona bila u potpunosti sanirana.Maknuti su i kontejneri ispod platane i postavljena ispred nje informativna ploča.Platanu smo zagradili pomoću malih stupčića.

7.Vidjele smo iz novinskih članaka da su se globovci Medicinske škole Varaždin posebno angažirali oko realizacije projekta.Da li je naša škola tim projektom stekla dodatan ugled,a time mislimo na pohvale,priznanja i dr.?
Za sam projekt nismo dobili nikakvo priznanje.Međutim naš projekt je bio u lokalnim novinama.Također se razvila dodatna suradnja Medicinske škole Varaždin i Javne ustanove u čije smo projekte uključeni.

9.Da li ste zadovoljni svojim postignućem i današnjim izgledom platane?
Da,ali ne znam kako će još dugo zadržati svoj izgled jer se u njenoj blizini nalazi još platana koje su zaražene i koje ju i dalje ugrožavaju svojim nametnicima.

10.Da li ima još takvih stabla kojima treba zaštita?Da li će to možda biti jedan od vaših sljedećih projekata?
Naravno da postoje,ali mi smo svjesni da ne možemo zaštititi svako stablo.U zadnje vrijeme oko zaštite stabala malo se više angažiraju „Parkovi Varaždin“.

Drvo života

Posjetile smo platanu.Vidljivi su i danas pothvati koji su bili provedeni prije šest godina.Grane platane su i danas učvršćene „Cobra“ sustavom.Ispod platane više nema kontejnera.Ona je i danas ograđena stupčićima,a pored nje je informativna ploča. Odlučile smo malo ispitati lokalno stanovništvo kakva je sada situacija u vezi platane.Svi s kojima smo razgovarale ističu da vole platanu i posebno su vezani uz nju.Složili su se gotovo jednoglasno da platana treba dodatnu zaštitu jer ona polako propada.Ponovno njezine grane prijete lokalnom stanovništvu.Žalili su se na nedostatak brige i zaštite od stjenica.Žale se na prljavo rublje,balkone i prozore jer vjetar raznosi nametnike.

Najprije smo razgovarale sa vrlo ljubaznom gospođom Dragicom Brđanović. Kad smo spomenule da smo tu u vezi platane vrlo rado se upustila u razgovor s nama i odgovorila nam na par pitanja. Istaknula je kako jako voli ovu platanu i naziva ju Drvom života.Voli platanu koja u njoj budi stare uspomene jer je ona tu od njezine mladosti.Kaže da su se prije ispod te platane nalazile klupe koje su preko dana penzionerima služile kao dnevni boravak na svježem zraku, a uvečer kao ljubavno gnijezdo brojnih sada već sretno oženjenih parova. Podijelila je s nama kako pamti svoje prve ljubavi koje su se dogodile upravo ispod te platane.Ističe da nije zadovoljna s današnjim uređenjem platane jer drvo polako propada.Trebalo bi ju ponovno urediti,obrezati i špricanjem zaštititi od nametnika.Rekla nam je da se sjeća projekta Medicinske škole Varaždin.Pohvalila je školu i rekla da se samo naša škola zaista pobrinula o toj platani.

Mali razgovor obavile smo i sa gospodinom Ljudevitom Brlekom.On je istaknuo da ne vidi nedostatke na platani.Smetaju mu jedino nametnici kojih je prošle godine bilo manje zbog cijepljenja drveta koje jednom na godinu provodi tvrtka „Parkovi“.

Najviše informacija nam je dao gospodin Josip Jambrešić koji je već starosjedilac u zgradi.Istaknuo je da je platana sve starija i ide sve gore jer ju slabo prskaju u svrhu zaštite protiv nametnika.Uočava da prskanje provode samo po donjem dijelu debla,a da gornje grane zanemaruju.Tada smo mu mi ljubazno objasnile da se platana ne prska već cijepi.Cijepi se u donjem dijelu jer cjepivo putuje kapilarnim sustavom sve do najviših grana.Gospodin Josip se također sjeća nekadašnjeg projekta Medicinske škole Varaždin.

Naišle smo i na skupinu umirovljenih gospođa sa kojima smo također malo porazgovarale.Podijelile su s nama svoja imena Bosiljka,Zdenka i Marta.Uočile su teško stanje platane.Imaju primjedbe na tvrtku „Parkovi“ koja se dolazi pobrinuti oko platane samo kada se nešto dogodi.Složile su se da ju ne bi dale ni za kakav novac jer je puno lijepih sjećanja i uspomena u koje je uključena ova platana.

donosimo toplu bratsku priču o odnosu dva brata – Marcela i Ivice…

Učenik sam srednje Medicinske škole Varaždin te sam u nju krenuo najviše zbog svoga brata Ivice. Uz njega upoznao sam potpuno novi svijet. Svijet male djece koja vole bez uvjeta i koja se vesele ako im se pokloni i malo pažnje…

Ivica je također jedno od te djece. Pun ljubavi i pažnje prema drugima, te ne postoji ni jedna osoba koju on ne voli i ne bi radio nešto s njom. S njim provodim dosta vremena i ne mogu zamisliti život bez njega. Zajedno često sviramo, crtamo, kartamo se ili igramo u pijesku. Moj brat je dijete s posebnim potrebama. Teško govori te se za neke stvari moramo sporazumijevati i nekim znakovima. Skoro svako jutro budi me sviranjem na klavijaturama. Sviramo i tijekom dana,kada ja vježbam prste,a on dotrči i pridruži mi se. Sve stvari koje dobiva čuva i tek ih onda pokazuje kad sam doma pa ih onda dijeli.

No, nakon nekog vremena vidjeli smo da njemu treba društvo i druge djece te je tako već 6 godina polazi i u Udrugu Sunce kojoj je nedavno i bila u posjeti naša škola. Uživao je u druženju s novim ljudima,a najviše s djevojkama iz 4. C razreda. Meni je najvažnije da mi je brat zadovoljan i sretan te mu želim pružiti čim bolji život te mislim da sam i odabrao najbolji put,a to je put medicine…

Marcel Makar 3.D

Latinska izreka kaže: „Nomen est omen!“ (Ime je znak!). To je posebno uočljivo u imenu Valentin. Latinska izreka valens znači zdrav, krepak. Iz toga korijenskoga značenja imena nastao je običaj u nekim europskim zemljama, a naposlije u Sjevernoj Americi, da ljudi na njegov spomendan izmjenjuju čestitke i darove: žele si zdravlje, sreću, svako dobro! Isti je razlog da ga vjernički puk smatra zaštitnikom svih bolesti, napose zaraznih.
Valentinu se svetačka čast iskazuje neprekinuto punih 17. st.! Ta pučka zaljubljenost u Valentina nije mnogo marila za povijesne podatke, pa je o njemu do nas doprlo manje činjenica, a više legendi. Ono što manje ljudi zna to je da se on samtra zaštitnikom zaljubljenih i zbog mjesta u kalendaru. Naime, 14.02. pada poslije božićnih i pobožićnih blagdana, a neposredno prije Korizme , pokorničkoga vremena duhovne pripreme za Uskrs. Nekada se životni ritam uvelike ravnao upravo prema kalendaru, prema crkvenim blagdanima i liturgijskim vremenima. Zbog toga se Valentinov datum preporučao za svadbene svečanosti. Bilo kako bilo, nakon sedamnaest stoljeća, mladi parovi nestrpljivo iščekuju taj dan. Traženje poklona za osobu koju volite dok u glavi zamišljate kako bi on/ona mogli reagirati, to je nešto nezamijenivo. Na taj dan zaborave se svađe između zaljubljenih i parovi se pokušavaju poklonima iskupiti za svoje ponašanje. A da ne govorimo o iščekivaju poklona koji vas očekuje, razmišljanje o maštovitosti i orginalnosti vaše polovice (bolje ili gore, to samo procijenite  ). Stvarno nije teško pretražiti cijeli grad radi dara kad imate pravu osobu za koju to radite. Ne smijemo zaboraviti one koji baš i ne vole taj dan zbog razočarenja koji ih očekuje. Taj dan, one bez druge polovice, baca u depresiju, ali nemojte si to dopustiti. Vi poklonite dar nekoj osobi koju volite na drugi, posebniji način. Za Valentinovo stvarno nitko ne bi trebao biti tužan jer ljubav pogodi neočekivano. Ove godine možda nemate nekoga posebnog s kim biste podijelili posebnost tog dana, ali već sljedeće godine, tko zna… 
Potrudite se (bili solo ili ne), da za ovo Valentinovo pokažete svu ljubav koja je u vama, izbacite je i pokažite šta sve krijete u sebi.

- topla ljubavna priča, za hladne zimske dane, najavljuje dan zaljubljenih – Valentinovo

Kao mala, sanjala sam da ću jednog dana upoznati dečka koji će me voljeti snažno i do kraja života. Kako sam odrastala, sve više sam shvaćala da je to bila bajkovita želja, poput ostalih o kojima sam slušala prije spavanja. Zbog lošeg iskustva s mladićem, prestala sam vjerovati u svoje snove. Izbjegavala sam riječi veza, poljubac, zagrljaj… Vrijeđala bih svakoga koji bi mi se nastojao približiti. Neki su bili zaista dobri, ali obrambeni mehanizam duboko se zakočio u meni i obuzimao me kad bih osjećala da bi se moglo zbiti nešto od navedenog. Pomirila sam se s tim da možda nikada neću upoznati neku osobu uz koju bih se osjećala zaštićeno, voljeno. Išla sam u školu, družila se s prijateljima, zapravo trudila sam se uklopiti u ovaj zbunjeni i užurbani svijet. Baš kad sam pomislila kako mi je to uspjelo, pojavio se on. Dečko koji je moj svijet preokrenuo i napisao bajku samo za mene.
Snijeg je padao, bližio se Božić, meni inače najljepše doba godine. Razmišljala sam o predstavi koja se trebala održati blizu mojeg mjesta. Navodno je jako dobra, pa sam u glavi skupljala ekipu koja bi izdržala budna do kraja. U toj misli prekinula me snažna vika koja se čula iz susjednog smjera. “Pazi!!!!” Nisam se ni snašla, a već sam ležala na snijegu i osjećala kako mi srce kuca u glavi. Otvorila sam oči i vidjela nekog nepoznatog kako leži u snijegu kraj mene i glasno se smije. Bio je mojih godina, barem je tako izgledao. Nosio je crnu jaknu i tamne traperice. Imao je kratku crnu kosu složenu u irokezicu, zelene oči i bio je tamnoput ( to se ne vidi često zimi). Osim što je bio zgodan, fascinirao me njegov osmjeh. Nikada nisam vidjela nekog tko se smije ljepše. Kad sam došla k sebi, pogledala sam ga zbunjenim i pomalo prestrašenim očima. Pružio mi je ruku, hladnu i mokru od snijega, te me u trenu podigao. Pomogao mi je da skinem snijeg sa sebe i nasmijao se na moju reakciju. Rekao je kako je zbog leda izgubio kontrolu nad biciklom i da mu je žao ako me ozlijedio. Rekao je to iskrenim i toplim glasom i opet se nasmijao onim svojim neodoljivim osmjehom. Nisam se imala razloga ljutiti, pa sam rekla da sam dobro i da ne bi trebao voziti bicikl ako ga ne zna voziti. On je to shvatio kao šalu (bilo je tu i istine, morate priznati) i rekao kako me sada mora pozvati na kavu i da ga ne smijem odbiti. “Ne pijem kavu rekla sam,…….. ali može čaj.” Pokušavala sam se držati hladno, duhovito, nisam željela da misli kako mi se sviđa. Inače nikada nisam išla s neznancem na neko mjesto, ali ovoga jednostavno nisam mogla odbiti. Dogovorili smo se za šalicu toplog čaja poslije nastave. Rekao je da živi blizu moje škole (bila je to jedina škola u smjeru kojim sam svakog jutra išla, pa je dobro pretpostavio da je to škola koju pohađam), te da će me pričekati poslije nastave.
Sat za satom, približavao se trenutak ponovnog susreta. Toliko sam razmišljala o njemu, njegovom osmjehu i malo, ne pretjerano (kao što imaju oni filmski likovi) snažnim rukama, da sam pomislila kako sam sve to samo izmislila, da sam počela gubiti razum. Ništa ne može biti tako savršeno.
Došao je i taj trenutak istine, postoji li on ili ne, hoće li doći ili je sve bila samo zafrkancija….
Izašla sam iz škole, umjerenim korakom krenula prema parkingu, nema nikoga. Razočarenje koje sam tada osjetila, bilo je jače od svog onog ushićenja koje me cijelo jutro nije puštalo. Krenula sam ljutitim korakom prema autobusnoj kad me netko snažno privuče k sebi. Osjetila sam onaj predivan miris muškog parfema koji koristi moj najbolji prijatelj. Ono što sam vidjela kad sam podigla glavu, nije bio stari dobri prijatelj, nego moj neznanac, isti onaj koji me ujutro skoro pregazio. Poklonio mi je onaj isti neodoljiv osmjeh. Onih užasnih osjećaja nisam se više sjećala. Osjetila sam samo njegov snažan stisak oko moje podlaktice. “Rekao sam da ću doći, nikada ne bih propustio sastanak s tobom.” Osjetila sam kako mi se crvene obrazi, osjećaj neugode, ali i beskrajne sreće opet se vratio. Krv mi je tekla žilama takvom brzinom da sam mislila kako će me srčani strefiti svakog trena. Uzvratila sam mu osmjehom. Krenuli smo polako do obližnjeg kafića i putem ugodno čavrljali. Zove se Rafael, slatko ime – baš mu pristaje. Pitala sam ga za njegov famozni bicikl. “Ostavio sam ga kod kuće da ne bih opet skočio na tebe, ovako se mogu lakše kontrolirati.” Osmjeh koji je uslijedio ostavio me bez riječi, pa sam se samo kiselo nasmijala. Došli smo do kafića. Sjeo je meni nasuprot i jedno vrijeme buljio u mene bez ijedne riječi. Bilo mi je jako neugodno, ali ne mogu reći da mi nije godilo. Ostatak razgovora tekao je u jako neobičnom, i za mene jako zbunjujućem toku. Rekao je kako i nije baš slučajno izgubio kontrolu nad biciklom. Objasnio mi je kako svaki dan idemo u suprotnim smjerovima i da sam mu se činila jako zanimljivom. Kad me danas ujutro vidio da idem sama, odlučio je iskoristiti priliku i pozvati me van pod svaku cijenu. Osjećala sam kako mi srce sve jače kuca, obuzeo me osjećaj nelagode, ali i neobjašnjive sreće (drugi put u istom danu). Bilo mi je malo sablasno to što me promatrao, ali više me čudilo to što ja to nisam primijetila. Kad je prestao govoriti, nastala je kratka tišina. Nisam znala što da mu odgovorim, kako da se ponašam, osjećala sam da sve što bih sada rekla, da bi zvučalo nevjerojatno glupo (nisam željela da pomisli da se lako prepuštam neznancima u ruke, ali opet sam željela da shvati da mi već sada znači više od pukog prolaznika). Duboko sam udahnula i priopćila mu da bih voljela da se bolje upoznamo i da tek onda razmišljamo kako dalje. Približio je svoj stolac prema meni. Svojim snažnim rukama primio je moju. Pogledao me direktno (kako samo on zna) u oči i rekao da inače ne prilazi curama na taj način, nikada se nije na nijednu doslovno bacio. “Uzmi vremena koliko trebaš jer ja mislim da znam o tebi dovoljno da ti već sada mogu reći koliko mi se sviđaš, koliko si prekrasna i naravno da ću pričekati i potruditi se da ti se svidim.” Nešto najljepše što sam čula, ali i što sam drugo mogla očekivati od tog nevjerojatnog neznanca. Bio je jednostavno savršen, ni jedanput nisam poželjela uvrijediti ga kao što sam radila ostalima. Mrzila sam ga jer sam se kraj njega osjećala tako nevjerojatno dobro.
Poslije najboljeg čaja u mom životu, otpratio me na autobusnu i poklonio mi malu Milkinu bombonjeru u obliku srca. Poljubio me u obraz na što sam se ja sledila i rekao: “Vidimo se sutra!”……………………..AH, MOJ SAVRŠENI NEZNANAC!!!!!!!!! 

piše: Santina Srnec
Prošli su izbori za trećeg hrvatskog predsjednika. Na tim izborima pravo glasa je imalo oko 4,5 milijuna ljudi. Prema rezultatima, na izbore je izašlo 50,47 % od ljudi koji su imali pravo glasa. Za nas osamnaestogodišnjake, ovi izbori su bili po nečemu posebni, a to je da smo prvi puta izašli na izbore i dali svoj glas za kandidata koji je prema našem mišljenju, najbolji odabir za hrvatskog predsjednika. Svjesni smo da predsjednik nema pretjerane ovlasti, ali je ipak potreban jer je on predstavnik svih nas.
Razgovarajući sa svojim kolegama iz razreda, shvatila sam da je većina njih izašla na izbore i po prvi puta odradila svoju građansku dužnost. Složili smo se da nam je bilo malo neobično, ali smo ponosni što smo dali glas i utjecali na rezultate izbora. Dolaskom na izborno mjesto, bila sam malo zbunjena, no brzo sam se snašla. Preda mnom je bio listić s dvanaest imena, no svog kandidata sam već prije izabrala, slušajući sučeljavanja i intervjue kandidata. U drugom krugu, izbor je pao na dva kandidata. Slijedilo je novih dva tjedna kampanje, sučeljavanja te otkrivanja slabosti protivnika i tako sve do subote kada je počela predizborna šutnja, a za nas je to bio dan odmora od politike tj.dan za razmišljanje za one još uvijek neodlučne. U nedjelju su se birališta otvorila, a mi krenuli po drugi put na birališta. Sve je bilo isto, samo što su sada na listiću bila dva imena. Prvi je bio prof.dr.znanosti Ivo Josipović. Gospodin Josipović je obrazovan čovjek koji poznaje zakon i nema skandala u prošlosti. Sviđa mi se što govori smislenim rečenicama bez napadanja protivnog kandidata. Još jedna od prednosti mu je poznavanje stranih jezika. Pogreška koju je napravio u kampanji je bila „crvena Hrvatska“ koja je preplašila neke glasače, a mnogi mu zamjeraju i neenergičnost u govorima. Pod brojem dva je bio nezavisni kandidat Milan Bandić. Bivši stranački kolega Ive Josipovića. Njegove prednosti su da je čovjek iz naroda koji puno vremena posvećuje običnom čovjeku, pa ga tako možemo vidjeti kako se druži s građanima na placu, u gradu… Prednost mu je bila i potpora Crkve ,budući da je Hrvatska većim dijelom katolička zemlja te bogat novčani budžet za samopromidžbu. No, ima i osobina koje se ne sviđaju baš svima i koje su pridonijele porazu na izborima. Neke od njih su: napadanje protivnog kandidata, burno reagiranje, nepoznavanje stranih jezika, skandali u prošlosti… Glasala sam za istog kandidata u prvom i drugom krugu, a moj kandidat je na kraju pobijedio te se nadam da će ispuniti moja očekivanja. Očekujem da će biti dobar predsjednik, da će dostojno promovirati Hrvatsku i korektno surađivati s Vladom RH.
Razgovarajući sa kolegama iz razreda, shvatila sam da je većina dala glas istom kandidatu kao i ja, no bilo je i nezadovoljnih koji se boje za budućnost Hrvatske. Oni koji nisu imali pravo glasa, složili su se da je izabrani kandidat, dobar izbor za predsjednika, a zaključili smo da je bilo pretjerivanja s reklamama i plakatima te da bi se potrošen novac mogao bolje investirati. Hrvatska je povjerila svoje glasove Ivi Josipoviću pa se nadamo da će opravdati sve te glasove i biti dobar predsjednik.

Piše: Nataša Sajko
Oni nisu mali i zeleni. Oni su veliki i plavi. Oni su Na’vi. Ne prijete, nego se brane. Ne žive «u susjedstvu», na Marsu, nego na udaljenom i ezoteričnom planetu – Pandori.
Vrijeme radnje – daleka je budućnost u kojoj su ljudi iscrpili svoja biološka bogatstva i u potrazi su za vrijednim rudačama u svemiru. Na Pandori im se suprotstavljaju domorodci – velik i međusobno i s planetom biološko-energetski povezan narod Na’vi. Zemljanima je zrak a Pandori otrovan pa ga udišu preko maske, a da bi upoznali lokalno stanovništvo i nagovorili ih da se presele s bogatog nalazišta dragocjene rudače osmišljavaju program – avatara, bioloških tijela na umno upravljanje koja su križanci ljudskog i nav’jevskog DNK. Glavna znanstvenica i poznavateljica navi’jevske kulture Grace Augustine (Sigurney Weaver) u četverogodišnjem programu osposobljavala znanstvenike za inkarnaciju uma iz vlastitog tijela u avatar. No, jedan je znanstvenik poginuo u uličnoj pucnjavi, pa ga u njegovoj misiji na nagovor korporacije zamjenjuje brat blizanac, identičnog DNK, umirovljeni marinac u invalidskim kolicima, Jake Sully (Sam Worthington). Iako hendikapiran, Jake prihvaća izazov da se uključi u misiju i bolje upozna domorodačko stanovništvo u novom tijelu koje mu ponovno daje mogućnost koju je izgubio – hodanja, trčanja, kretanja. Već na prvoj misiji u novom tijelu izgubio se i od sigurne smrti spašava ga Netyri (Zoe Saldana)– kći klanovskog poglavice i vračare. Između njih razvija se i produbljuje veza koja snaži kako Jakesully, tako ga nazivaju domorodci, pomnije upoznaje novu vrstu, njihov zavičaj i običaje, te se počinje osjećati više Na’vijem no čovjekom. James Cameron, redatelj Avatara, našalio se i rekao u jednom intervju «On ima veliku plavu ženu, a ne kako je uobičajeno ona malog zelenog muškarca.». U konačnici Jake ja morao izabrati: ljudi ili Na’viji. Vlastito ili tuđinsko tijelo, naša ili njihova civilizacija, Zemlja ili Pandora. Što je izabrao saznat će te nakon gledanja filma.

Kao ljubitelj znanstveno fantastične literature i filma s veseljem sam dočekala vijest da se u hrvatskim kinima može pogledati 3D projekcija novog svjetskog hita kanadskoga redatelja Jamesa Camerona, Avatar. Iako zamišljen kao komercijalni blockbuster, film je zanimljiv i kao priča, nudi zanimljiva pitanja za filološku, literarnu, filmsku, ali i filozofsku, kulturološku i antropološku analizu. Ipak, njegov je najmoćniji adut silina novih filmskih efekata koji nude novo istraživanje mogućnosti digitalne filmografije. Scenarij za film nastajao je prema redateljevim riječima, koji je ujedno i scenarist, čitavo desetljeće. Filmska tehnologija nije bila dovoljno razvijena za uprizorenje priče kakvo je priželjkivao autor filmskih uspješnica kao što su: Terminator, Rambo, Titanic, Bezdan. Stoga je čekao trenutak kad je sva lica mogao osmisliti u digitalnom svijetu, svijetu u kojem glumci više nisu nužni. Započela je era novih, do sad neviđenih filmskih efekata, koje će teško biti slijediti. No, tehnologija i vizualna atraktivnost bile bi plitka i dosadna akcijska jurnjava da redatelj nije tehničke novine umješno povezao s radnjom.
U filmu se mogu iščitati mnogobrojni problemi i Cameronova rješenja i odgovori koje pruža na znanstvene dileme prošloga desetljeća. Genetski inženjering, kloniranje i uzgoj tijela iz matičnih stanica u kontroliranom okruženju, nezajažljivo iskorištavanje bioloških i rudnih izvora, globalno onečišćenje od prirodoslovnih tema do rasnih pitanja, odnosa prema osobama s tjelesnim oštećenjima, vječitih muško-ženskih prijepora na koje baca novo svjetlo (jedini lik u filmu koji puši je žena, glavna znanstvenica, glavna pokretačka lica su žene), beskrupuloznosti korporativnih politika i njihovih menadžera, vojnih akcija koje su utemeljene na žudnji za ekonomskom moći i globalnom ekonomskom kolonijalizacijom i imperijalizmom, žudnjom za prigrljivanjem tuđih prirodnih dobara. Filmska priča govori o ljudskom otuđenju, čovjeku koji je zaboravio da je dio prirode i izgubio svoju vezu sa drugim živim bićima. O čovjeku koji je zaboravio Boga i svoju božansku prirodu. Jake Sully trebao je doći na Pandoru da bi otkrio Ejowu, svetu majku, energiju koja povezuje sva živa bića. Ne moramo mnogo istraživati da uvidimo da je Cameron svoju maštu napaja na izvorima indoeuropske civilizacije – sanskrtu, starogrčkoj mitologiji, ali i dalekoistočnim civilizacijama i mitovima te plemenskim, primitivnim zajednicama Polinezije i Južne Amerike.
Avatar je leksem preuzet iz najstarijeg zapisanog indoeuropskog jezika, sanskrta – i doslovno znači: silazak, utjelovljenje/inkarnaciju božanskog bića. Najčešće se odnosi na inkarnaciju hinduističkih božanstava koja se mogu reinkarnirati u novim tijelima. Danas se leksem avatar često koristi i za označavanje grafičkog identiteta/ikonice kojom zamjenjujemo svoje stvarno tijelo, izgled. U globalnoj mreži mnogi imaju svoj virtualni avatar! Jake Sully dobio je biološki! Jesmo li doista korak od moguće zamjene tijela – često su znanstveno fantastična djela upravo najavljivala buduće izume?!
Ejowa, sveta majka zemlja, majčica je zemlja, Gea, koja je porodila s Uranom, nebom, sva grčka božanstva prve generacije, koja unose red u kaos svemira. I Pandora, prva žena, predivna tvorevina Zeusa i njegove braće i sestara, božanstava treće generacije kojima se osvećuje Prometeju i Titanima, bogovima druge generacije, jedno je od važnih lica grčke mitologije. Pandora je u svojoj kutiji nosila sva zla, koja je zbog znatiželje otvorila i pustila u svijet. Pandora na grčkom jeziku znači «Svima daruje», ali se često prevodi i kao «Svime obdarena». (2000, Gustav Schwab, DiViČ) na kraju pušta u svijet i nadu. Baš ta konotacija čini mi se prikladnom za tumačenje zašto se planet zove Pandora – lijep, otrovan, nudi nadu…
Cameron nudi na komercijalnu razinu srezane neoprimitivističke teorije, idealnog s prirodom povezanog društva u skladnoj međuzavisnosti. Chellis Glenndining, antropologinja i neoprimitivistica, u tekstu Prakse zajedničke kulturama temeljenim na skladnom odnosu s prirodom u zborniku Primitivistička kritika civilizacije (Zagreb, www.elektronickeknjige.com) navodi temeljne karakteristike takvog društva i nabraja: punu participaciju u životu grupe, demokraciju, jednakost spolova, slobodno vrijeme, dobru prehranu, relativno stabilnu populaciju postignutu sprečavanjem začeća dugim dojenjem, ekološku održivost. Ona kaže: «Vrste tehnologija koje su potrebne da bismo održali našu masovnu civilizaciju, od nuklearnih i kemijskih do rudarskih i elektromagnetskih, sastavljaju oklop oko Zemlje. Sklonost konzumerizmu, industrijskoj ekspanziji i ulaganjima u vojsku je toliko neobuzdana da je mnogi ljudi smatraju normalnom, a posebno oni koji se identificiraju s njome. U isto vrijeme znanstvenici koji proučavaju globalne katastrofe poput klimatskih promjena, iscrpljivanje ozona i kontaminaciju otrovima procjenjuju da bi do 2000. ili 2010. trebalo odbaciti sve ne-ekološke djelatnosti koje uzrokuju globalno uništenje.» William H. Koetke u istom zborniku u tekstu Posljednje carstvo: kolaps civilizacije i sjeme budućnosti utvrđuje: «Porijeklo planetarne katastrofe nalazi se u jednoj činjenici. Civilizacija nije u ravnoteži s kolanjem planetarne energije. Konsenzualna je pretpostavka civilizacije ta da se eksponencijalni rast pučanstva s eksponencijalnim rastom potrošnje materijalnih resursa može nastaviti. Pretpostavka se zasniva na nestajućim resursima i umirućem ekosustavu. To je jednostavno apsurd. Svejedno, civilizacija nastavlja dalje, bez sjećanja o vlastitoj prošlosti i bez vizije vlastite budućnosti.
Vjerojatno najvažniji izvor života na ovoj planeti je tanki sloj površinskog tla. Život planete predstavlja zatvoreni, uravnoteženi sustav, sa suncem, vodom, tlom i zrakom kao osnovnim elementima. Ti elementi zajedno rade da bi proizveli život, a funkcioniraju prema modelima na fizičkim zakonima, o kojima govorimo kao o Prirodnom zakonu.”
Cameron prikazuje ljudsko društvo koje se nije znalo zaustaviti na potrebnoj točki i suprotstavlja mu utopijski svijet Pandore u kojem je stanovništvo ostalo u «intimnom odnosu sa Zemljom.» Na’viji su biološki povezani. S drugim bićima ostvaruju vezu živčanim završetcima koje skrivaju u svojoj dugačkoj i moćnoj pletenici. Detalj je to koji se višestruko može raščlanjivati. Bi li čovjek bio sretniji da i fizički može doživjeti simbiozu s drugim bićima i bi li njegovo razumijevanju svoje prirode bilo dublje osvješteno? Možda veza s drugima i traži i veću odgovornost od one na koju smo mi ljudi spremni i navikli. . «Gledajući novim/starim očima na primitivni svijet, vidimo mrežu autonomnih društava, veličanstveno različitih, a opet dijele određene odlike. Primitivna društva se nazivaju “prvobitnim društvima blagostanja”, blagostanja zbog toga što su potrebe male, a sve se želje mogu lako zadovoljiti. Njihov je alat fin i lagan, jednostavan i svima dostupan, shvaćanje im je složeno i pojmovno vrlo duboko. Kultura im je otvorena i ekstatična. Društvo je komunalno, egalitarističko i kooperativno, ne postoji privatno vlasništvo. Baš kao i priroda, oni nemaju vođa: nema patrijarhata ni matrijarhata, zajednica je anarhična, što znači da ne postoji arhont ili vladar koji je izgradio i zauzeo središnju poziciju. Riječ je o organskoj konstelaciji osoba, od kojih je svaka jedinstvena.» (David Watson, Rasuta civilizacija u Primistivistička kritika civilizacije, isto)
Šume prekrivaju Pandoru kao što su nekad prekrivale zemljino tlo. Krajolik Pandore podsjeća na nevjerojatne i još netaknute krajolike Kine sa surovim i «lebdećim» stijenama, letećim zmajevima i divljim mongolskim konjima. Životinje koje napućuju šume Pandore divlje su i neukroćene, nesputane kao što je to bio svijet na zemlji prije ljudskog pokoravanja kojima potrebama. Biljke, koje su doista žive, zvučne i svjetleće, inkarnacija izumrlih prašuma, koje Cameron oživljuje do sada neviđenim specijalnim efektima, a bira i «new age» glazbu. Stablo sjećanja i molitve mjesto je na kojem se povezuju sva bića na Pandori, to je dom, to je bitak. Ono što smo mi Zemljani izgubili. U Cameronovom filmu ljudi su gubitnici, protjerani moraju napustiti planet, a samo izabrani ostaju. Hoće li se to doista dogoditi i na našem dragom Planetu?

piše: Santina Srnec

U našoj školi provela sam anonimnu anketu o alkoholizmu. Anketa je provedena na uzorku od 50 učenika. Evo pitanje koja sam im postavila i statističke obrade prikupljenih podataka.

1.Konzumiraš li alkohol?
DA- 80 %,
NE- 20%
2. Ako konzumiraš, koliko često?
Najčešći odgovori: vikendom, u posebnim prilikama, kad poželim…
3. Koja alkoholna pića najčešće konzumiraš?
Crno vino, pivo, žestoka pića, gemišt…
4.Je si li ikad konzumirao/la alkohol prije dolaska u školu?
DA- 48 %,
NE-52 %
5. Zašto najčešće piješ alkoholna pića?
a) zbog društva- 2%
b) fino mi je-63%
c)iz navike-28%
d)zbog zabave -1%
6. Smatraš li da si ovisan/a o alkoholu?
DA- 1%
NE-99%
7.Što misliš o konzumiranju alkohola?
Mislim da je OK i fino, stvar osobnog izbora, tko voli, nek izvoli, fora, loše, ne mislim, a pogotovo ne o tome, fora je…

Kao što vidimo, rezultati ove ankete ukazuju da naši učenici imaju pozitivan stav prema uživanju alkohola. Alkohol smatraju svojim „prijateljem“. No, je li to baš tako? Alkohol može nanijeti ozbiljnu štetu psihičkom razvoju mladog čovjeka, ali isto tako i fizički oštećuje organizam.Alkoholizam je bolest koja zahvaća i razvijene i nerazvijene zemlje,pa tako i našu Hrvatsku. Uživanje alkoholnih pića dio je naše tradicije pa nije čudno da ima i puno alkoholičara. Iako svijest o opasnosti redovitog uzimanja alkoholnih pića raste, i dalje ga se ne ustručavamo konzumirati ga. Za mlade ljude alkohol je štetniji i opasniji jer se naš mozak tek razvija, a alkohol oštećuje i uništava moždane sinapse. Rijetki su mladi koji nisu nikad konzumirali alkohol. Mišljenja sam da male količine alkohola ne mogu nanijeti veću štetu, ali treba ga konzumirati u umjerenim količinama.

Sam pojam „alkoholizam“ označava bolest koja nastaje zbog redovite i nekontrolirane upotrebe alkohola. Najprije se započinje s čašicom, dvije dok to ne preraste u redovito opijanje. Odrasli imaju svoje razloge za opijanje, dok mladež ima svoje. Neka od najčešćih pića koje mladi piju su pivo, bambus i, svakako, žestoka pića. Opasnija su žestoka pića koja imaju veću količinu alkohola pa češće izazivaju trovanje želuca. Nedavno smo bili na vježbama u bolnici kada smo zaprimili mladu osobu zbog trovanja želuca alkoholom. Zapitala sam se koji su to razlozi da tako mlado biće počne piti? Mislim da bi to mogli biti problemi s roditeljima, školom, ljubavni jadi, obiteljske navike, a vrlo česti je i utjecaj društva. Vršnjaci s kojima se družimo, naše društvo stvara pritisak, a mnogi još nemaju svoje stavove pa podliježu utjecaju vršnjaka, prijatelja, kolega, poznanika. Sjećam se maturalca. Tamo je vrlo važno uključiti se u društvo.Neki su se kolege iz razreda uključili u natjecanje u ispijanju pića i to zbog to nagovora utjecajnih kolega iz razreda, a sve zbog želje da se dopadnu, budu prihvaćeni među “popularnim” kolegama. Jedna je od zabluda da alkohol podiže samopouzdanje i poboljšava vozačke sposobnosti. To nije točno jer djeluje upravo suprotno i smanjuje vidno polje, vrijeme reagiranja… Iz vlastitog iskustva znam da i druženj bez alkohola može zabavno, čak i zabavnije nego s alkoholom.
Pitam se što ipak potiče mladež da uživaju alkohol? Najvjerojatnije vršnjačka zajednica jer ne želiš biti jedini koji ne pije to što i ostali, želiš zaboraviti školu i probleme, želiš se dobro zabaviti ili možda nešto proslaviti. No, sve to je daleko od toga da za nekoga možemo reći da je alkoholičar ili osoba koja je ovisna o alkoholu. Takve osobe imaju veće probleme i ne mogu funkcionirati, a da ne popiju bar malo alkohola. Takvim osobama je nužno liječenje, ali samo uz njihovu privolu jer u našoj zemlji nije zakonom određeno obavezno liječenje. Za takve osobe je najvažnija apstinencija ili suzdržavanje od alkohola. Tu im veliku podršku moraju pružati njihovi ukućani da ne bi pokleknuli u svojim odlukama. Mi kao budući zdravstveni djelatnici trebali bi poticati apstinenciju i poučavati ljude, a naša anketa je potvrdila upravo suprotno.
Kaže se da djeca alkoholičara češće postaju alkoholičari. To mi baš i nije shvatljivo jer oni vide kako njihovi roditelji prolaze pakao alkoholizma i da treba puno napora, snage i volje da bi došli do apstinencije, a puno njih ne želi apstinenciju pa umiru mladi. Kako djeca prolaze sav taj pakao, poremeti im se psihičko zdravlje pa i oni podliježu istom ili čak i gorem poroku. Kao što je vidljivo iz ankete učenici naše škole redovito konzumiraju alkohol, a neki se čak smatraju i ovisnima. Taj problem često proizlazi iz naše tradicije. Tradicija je da se uz svako slavlje konzumira alkohol. Svako novo rođenje djeteta, rođendani, proslava sakramenata, mature, vjenčanje, sve se to nazdravlja alkoholnim pićima pa tako mladi stječu navike od najmlađih dana. Ne mogu biti „licemjer“ i i ne reći da ga i sama nisam kušala baš u tim prigodama, a tada kao i drugi nisam mislila o mogućim posljedicama. Uživanje alkoholnih pića ipak ima i neke pozitivne osobine: opušta organizam, neki ljudi se oslobađaju i postaju slobodniji, poboljšava cirkulaciju, pomaže da se zaborave problemi, bar na kratko, iako to nije njihovo rješenje. Iako ima te dobre strane, najteže su moguće posljedice, a to su prometne nesreće u kojima pogiba velik broj ljudi, a najugroženiji su mladi vozači koji još nemaju dovoljno vozačkog iskustva. Svjedočeći mnogobrojnim novinskim napisima o smrtima vozača mlađih od 18 godina,razmišljam kako mlade nagovoriti da da uzmu taksi ili odu kući autobusom, ako su konzumirali alkohol. Alkoholizam često uzrokuje obiteljsko nasilje, mnogobrojne bolesti želuca i jetre, pa čak i ranu smrt uživatelja.

Možemo zaključiti da alkohol loše djeluje na naš organizam i na nas, ali ga ipak konzumiramo iz zadovoljstva.Još nismo svjesni mogućih posljedica pa se često izlažemo riziku.Svoj članak zaključila bih pozivom kolegama da piju u umjerenim količinama, da paze u prometu ako su uzimali alkoholna pića i da ne piju prije škole jer je škola mjesto na kojem učimo nove stvari, a djelovanjem alkohola, ne možemo najjasnije razmišljati.

2010. godinu UNESCO je proglasio Međunarodnom godinom biološke raznolikosti. Njezino obilježavanje započet će službeno u Berlinu 11. siječnja. S tom svrhom pokrenuli su i nekoliko internetskih portala:
početna stranica s motom Biološka raznolikost je život, biološka raznolikost je naš život i Zeleni val s motom Jedna škola, jedno drvo, jedan dar prirodi.

S željom da i naši učenici osvijeste potrebu očuvanja biološke raznolikosti koja čuva i naš vlastiti život, pokrećemo natječaj (vidi – Natječaji) za nabolju ekološku poruku, pjesmu, priču, dramu, esej….
Natječaj je otvoren do kraja nastavne godine, radove šaljite na redakciju Bila (zbornica, poštanski pretinac prof. Sajko).

Vrijeme zimskih praznika može se provesti u druženju s prijateljima, izlascima, ljenčarenju, ali i čitanju knjiga i gledanju izabranih filmova. Donosimo dvije preporuke za čitanje i gledanje.

Dan Brown-pravi pisac današnjice

preporučila: Helena Senko

Tko još nije čuo za Dana Browna? Čuli da, no jesmo li i čitali njegove bestsellere. Ako ne, sad je pravi čas. Dan Brown i njegova djela pravo su štivo za ove zimske dane. Njegovo najčitanije djelo,Da Vincijev kod samo tjedan dana nakon izlaska postalo je jednim od najprodavanijih bestselera svih vremena. Knjiga je zbog svog zanimljivog i uvijek atraktivnog sadržaja podigla javnost na noge. Naime, za one koji još to ne znaju, roman govori o potrazi za uvijek aktualnim Svetim Gralom.Za one koji žele saznati nešto više o svestranom Leonardu Da Vinciju ova knjiga je pun pogodak.
Djela Dana Browna su trileri prepuni mističnih i neočekivanih događaja, ali i ubojstava. Trileri su utemeljeni na znanstvenim činjenicama, ali i mnogobrojnim nagađanjima, apokrifnim pričama i pretpostavkama. U romanima se spominju poznate američke organizacije poput NASA-e, CIA-e ,NUN-a i dr. Njegove knjige jednostavno obiluju mnoštvom zapleta, uzbudljivih i nadasve neočekivanih događaja. Junaci romana realistični su ljudi izrazito inteligentni i snalažljivi. Upravo zato pravi su nasljedovatelji uglednih detektiva i istražitelja, Dupina, Sh. Holmesa i H. Poirota, prednost koja ih čini briljantnima.Za sve ljubitelje knjiga njegova djela su pravi izbor jer se čitaju u jednom dahu. Jednostavno okrećete stranicu za stranicom, a da i ne shvatite da ste došli do kraja knjige. Moram spomenuti i realistične opise mjesta, predmeta, ljudi. Možete se potpuno prepustiti mjestu na koje vas vodi pisac. Opisi crkava doista su vjerni. Možete zamisliti svaki centimetar ogromne građevine, a da ni jednom niste vidjeli njezinu fotografiju.
U njegovim djelima spominju se mnoge korisne informacije, tj. informacije koje nam ponekad koriste u općoj kulturi. Zanima li vas kriptografija obavezno morate pročitati njegovu Digitalnu tvrđavu. Digitalna tvrđava je njegov prvi roman kojim je stekao zavidan ugled. Zanima li vas zašto, obavezno uzmite ovu knjigu u ruke.
Vjerojatno jedan od najpoznatijih muških junaka Brownovih knjiga je Robert Langdon. Robert je profesor ikonografije i religiozne umjetnosti Sveučilišta Harward. Zbog svoje inteligencije i oštrog oka uvijek se uspije izvući iz po život opasnih situacija. Robertu je uspjelo ono što još nikome nije uspjelo. Riješiti slučaj od davnina aktualnog Svetog Grala. Ako vam se svidjela oštroumnost Langdona tada možete pročitati knjigu Anđeli i Demoni u kojoj je Langdon također glavni junak. Anđeli i Demoni knjiga su koja prethodi Da Vincijevom kodu. Imaju zajedničku tematiku. To je sukob znanosti i religije. Zanimaju li vas spletke američkih tajnih agencija posudite i Veliku obmanu. Radnja se događa na Arktiku. Knjizi se možete prepustiti ako želite poći u carstvo bijelog pokrivača kojeg nažalost još nema na našim područjima. Moram spomenuti i najnoviju knjigu Izgubljeni simbol. Izgubljeni simbol prva je knjiga koju je napisao nakon Da Vincijevog koda. U knjizi je Brown isprobao već iskušan recept tajni, zavjera i tajanstvenih simbola. Ponovno je glavni lik već prije spomenuti Robert Langdon. Ovaj put se spletka odvija u Washingtonu.
Nadam se da sam vas bar malo zainteresirala za djela koja su mene oduševila. Djela su idealna za zimske praznike ako vam je dosta gledanja televizije i izležavanja. Zato brzo u knjižnice i knjige u ruke!

Zaljubljeni Shakespeare

preporučila: Valentina Vidaček
Žudite li za romantikom, vjerom u ljubav unatoč zabranama, srcem koji će ugrijati hladne zimske večeri, svakako pogledajte film Zaljubljeni Shakespeare. Mene je moram priznati oduševio i nadmašio moja očekivanja.

Shakespeare i Viola autsajderi su u i to je ono što mi se sviđa. Svi veliki ljudi bili su autsajderi, frikovi, i baš oni su promijenili uobičajeni život, stvorili povijest. Shakespeare je lutao, izgubio dar pisanja i razočarao se u ljubavi. Došao je do kraja slijepe ulice. Baš u tom trenutku, pojaviljuje se mlada djevojka koja želi ostvariti svoj san i postati glumica. To nije lako jer u Shakespeareovo doba u kazalištima su smjeli glumiti samo muškarci koji su se preodjevali u žene ako je bilo potrebno. Viola se prvo zaljubila u Shakespeareova djela, čeznula je za takvom ljubavi kakvu je prikazivao, nadala se da će ona biti iznimka i da će upoznati pravu ljubav. Taj san srušila je vijest o skoroj udaji za čovjeka kojeg ne voli. Nije se željela predati bez borbe. Obukla se u muškarca i krenula za svojim snovima. Putem se zaljubila u Shakespearea. Više nisu mogli zamisliti život jedan bez drugoga. Provodili su dane, sate, svaki slobodni trenutak zajedno. Ta ljubav vratila je Shakespeareu dar pisanja, pisao je sonete o njoj, napisao je danas najpoznatiju ljubavnu priču Romeo i Julija. Ta priča je zapravo njihov život koji se dogodio izvan njihovog vremena. Brojne probleme koji su ih razdvajali, uspijevali su zaboraviti citirajući djela koja je Shakespeare napisao nadahnut svojom ljubavi. Pokušavali su pronaći izlaz iz dogovorenih brakova, ali i Sheakespeare se morao radi materijalnog dobra oženiti starijom ženom koju je ostavio u Stratfordu. Kad je konačno upoznao ženu koja ga je ostavljala bez daha, Shakespeare se je morao odreći, morao ju je pustiti. Viola se udala, ali je i postala jedina ženska glumica.

Ono što me iznenadilo, rastužilo i razbjesnilo je to što njihova ljubav, iako iskrena, čvrsta, prava, nije bila jača od prepreka. Na kraju oni kažnjeni razdvojenošću. Viola je morala otputovati sa svojim mužem, a Shakespeare je nastavio pisati slomljenog srca. Više nikada nisu mogli osjetiti tu snagu, ljubav. Osuđeni su se svaki dan buditi se u nadi da će ugledati svoj drugi dio, razočarati se, osjećati težinu suza i kamena koji stišće grlo. Ali isto tako bude se i sa činjenicom da su nešto promijenili, da su utisnuli jak pečat u budućnost.

Odrekli su se ljubavi, sreće kako bi drugima bilo bolje. Iz njihovog razočaranja, boli nastala je ljubavna priča koja će se pričati generacijama i nikada neće biti zaboravljana. Oni su imali hrabrosti i snage slijediti svoj san i takvim ljudima treba se diviti jer je najteže odreći se nekoga, bez koga ti život nema smisla. Ljudi su rijetko spremni na tako snažnu ljubav, pa su je uništili i podijelili na manje dijelove da bi se lakše nosili s njom. Nije lako biti autsajder, ali je teže živjeti bez ljubavi,a oni su morali oboje.

Ugodno vam gledanje, uz koju papirnatu maramicu za zaostale suze.