Archive for the ‘Razgovori’ Category
Prva državna matura je iza nas!
June 6th, 2010 | Author: N.Sajko
istražile i razgovarale: Nikolina Ciglar i Valentina Vidaček
Državna matura je završni pismeni ispit koji učenici četverogodišnjih škola moraju položiti kako bi nastavili školovanje. Cilj državne mature je provjera i vrednovanje postignutog znanja, vještina i sposobnosti učenika koje su stekli tijekom obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi prema propisanim nastavnim planovima i programima.
Na temelju rezultata državne mature, objektivno i nepristrano se ocjenjuje znanje svakog pojedinog učenika, te se tako dobiva usporediva ocjena svih učenika u Republici Hrvatskoj, čime se omogućava pravedniji pristup nastavku školovanja kao i zapošljavanju.U petak, 19. veljače 2010. godine održani su prvi ispiti iz državne mature, a 02.lipnja 2010. završen je ljetni rok za polaganje tih ipita. Kako je sve to prošlo u našoj školi, pitali smo zamjenika ravnateljice Slavka Sklepića.
Kakvo je vaše mišljenje o državnoj mature, je li u vaše vrijeme bilo bolje, jednostavnije?
Jednostavnije je sigurno bilo, ali u strukovnim školama i gimnazija je oduvijek je postojao ili završni ispit ili matura. Prije se u strukovnim školama polagao završni ispit, koji su zvali maturom. Taj završni ispit imao je „snagu“ gimnazijske mature, tj. svi koji bi ga položili imali su mogućnost nastavka školovanja na svim studijima uz prethodno polaganje prijamnih ispita.U sklopu tih završnih ispita, polagao se hrvatski jezik, pismeno I usmeno, te predmeti iz uže struke. Danas, oni koji ne polože maturu, ne mogu nastaviti školovanje jer završni rad pokazuje samo da je završena srednja škola. Današnja mogućnost polaganja državne mature u svim četverogodišnjim školama je godinama pripreman projekt i zasigurno dobrodošao. Kao i svaki novi projekt ima i dobre i one manje dobre strane. Matura se sastoji od obaveznog dijela i izbornog dijela. Obavezni dio mora se položiti kako bi se dobila svjedodžba (gimnazijalci) ili potvrda o položenim ispitima državne mature (strukovne škole). Obavezni dio državne mature čine ovi predmeti: hrvatski jezik, matematika i strani jezik. Izborni dio mature (izborni predmeti) uglavnom su svi predmeti koji se traže u okviru prijamnih ispita na određenim studijima.
S kojim ste se sve problemima susretali organizirajući ispite državne mature?
Problemi nisu neočekivani u ovakvim projektima. Naša škola se može pohvaliti da zahvaljujući ozbiljnom pristupu i koordinatorici prof. Sunčici Podoreški i podršci koji je imala od svih djelatnika škole, problemi nisu bili vidljivi. Ocjene službenih kontrolora za izvođenje mature do sada su bile izuzetno visoke. No, budući smo jedna od rijetkih škola u našem gradu koja radi u dvije smjene, poteškoće su bile povezane uz organizaciju ispita i redovito odvijanje nastave. Uz polaganje mature koja je nekim dijelom počela u veljači, ove smo godine prvi puta na “novi način” odradili i završni rad. Izradba završnog rada je u potpunosti završena, a obrana završnog rada slijedi prema rasporedu.
Mislite li da su ispiti državne mature preteški za strukovne škole?
Pa… s obzirom na dostupnost inaformacija koje imam i uspješnosti u prolaznosti naših učenika, te nakon mnogih razgovora sa učenicima, stječem dojam da matura ove godine nije neki bauk. Nadam se da će se to i potvrditi i nakon završetka ostalih dijelova iz obavezne mature. No, vjerojatno će se ipak pokazati neravnopravan položaj ( posebno iz predmeta kao što su: matematika, fizika…) u odnosu na gimnazijski program.
Kakve ste pritužbe čuli u vezi državne mature, možda od kolega profesora?
Nekih posebnih pritužbi nije bilo. Ipak na našim smo skupovima sugerirali da bi zbog olakšanja organizacije redovite nastave, završnog rada, radi rasterećenja učenika maturanata, bilo daleko praktičnije da početak ispita državne mature bude nakon završetka redovite nastave četvrtih razreda.
Što biste u maturi promijenili da možete?
Neke bi se stvari zasigurno mogle i trebale promijeniti. Prije svega, to je prije spomenuto vrijeme održavanja ispita, zatim pitanja za maturu koja bi bila što realniji pokazatelj znanja učenika za tu razinu školovanja. Oprema potrebna za maturu (čitači kodova, posebne kuverte…) izuzetno je skupa i ne znam da li se može pojeftiniti ili sve to pojednostaviti, ali naravno, bez “curenja” podataka.
Mislite li da ste se dobro snašli u ulozi ravnatelja ove male škole?
Odgovor na to pitanje bio bi objektivniji kada bi ga dobili od mojih suradnika i kolega, te od svih vas učenika. Smatram da se na tom radnom mjestu mora puno raditi, truditi, te da se uz zalaganje, poštivanje rada, uvažavanje svih subjekata u školi može kvalitetno raditi taj posao. Izuzetno mi je važno zamjećivati zadovoljstvo i kod učenika, profesora – ono zasigurno utječe na relativno dobru klimu u školi, a što pak u konačnici razultira i dobrim rezultatima. (nakon što smo ga dugo nagovarali na neskroman odgovor) Ako pak inzistirate na mojoj procjeni, reću ću da, mislim da sam se dobro snašao.
Što želite poručiti učenicima koji se spremaju pristupiti ispitima državne mature?
Smatram da naši učenici imaju relativno dobru podlogu za državnu maturu uz potpunu svjesnost o potrebi “jačanja” nekih predmeta. Isto tako, matura je relativno novi način ispitivanja znanja za koji se učenici isto tako moraju pripremiti. Naša škola na tome radi i nastavnici nastoje što brže prilagoditi suvremenijim, pragmatičnijim načinima ispitivanja. Ono što želim istaknuti je to da su svi učenici dobili jednako pravo da pokažu svoje znanje na obaveznom dijelu mature i prema svojim afinitetima u izbornom dijelu mature te da na taj način svojim rezultatom stvaraju uvjete za željeni upis na fakultet.
Ali, nemojmo zaboraviti je je ipak najteže bilo našim maturantima. Kako je njima bilo, objasnile su nam učenice općeg smjera, buduće medicinske sestre, Kristina Kocijan i Nives Copak. Evo, kako je o ispitima razmišljala Kristina.
Kakva su bila pitanja?
Pitanja na maturi su bila OK, bilo je teških i lakših, al uvijek se mogao dati neki odgovor.
Koji vam je predmet bio najteži?
Najteži predmet mi je bila matematika.
Što mislite o maturi i o tome što se piše po gimnazijskom programu?
Ne sviđa mi se to što pišemo po gimnazijskom programu jer većina ljudi koji idu u strukovne škole moraju uzeti dodatne instrukcije da bi se upisali na željeni fakultet, a mislim da to nije fer prema drugim školama jer ih na taj način podcjenjuju.
Što biste promijenile u organizaciji državne mature?
Promjene koje bih uvela bile bi da se ispiti pišu nakon završetka nastave kad završimo gradivo, a ne za vrijeme nastave. Željela bih da uvedu neke stručne predmete, a ne samo opće jer po ovome ispada da bi svi trebali u gimnaziju…
Možete li nam ispričati o svojim trenutačnim osjećajima i strahovima vezanim za ispite koje ste već napisale?
Moj jedini strah je da neću proći matematiku jer je test bio teži nego prošle godine na probnoj maturi…
Što biste željeli poručiti ostalim učenicima škole koji se tek pripremaju izaći na ispite?
Svima preporučam da počnu štp prije nadoknađivati zaostatke koje imaju u svojem znanju ako žele dobro napisati ispite
I Nives je procijenila ispite prve državne mature.
državne mature i upisati faks!!!;-)))
Kakva su bila pitanja?
Po mojem mišljenju pitanja na državnoj maturi su ove godine bila puno teže nego ona na probnoj. To je vidljivo I prema rezultatima, tj. iako sam se ove godine pripremala, a prošle nisam, rezultati mi nisu bili puno bolji od onih lani.
Koji vam je predmet bio najteži?
Najteži ispit mi je bio iz kemije. Mislim da je to bilo prvenstveno zato jer se za taj ispit nisam pripremala. Od obaveznih predmeta ne bih mogla izdvojiti ni jedan koji mi je bio posebno težak.
Što misliš o maturi i o tome što se piše po gimnazijskom programu?
Državna matura je zamišljena sjajno. Njezin cilj da svi učenici budu ravnopravni rebao je dovesti do toga da se ne podcjenjuju škole nego da se postigne ravnopravnost među njima. Dogodilo se upravo suprotno. Državna matura je donijela to da će ubuduće oni koji će planirati studirati ići u gimnaziju jer će si tako olakšati upis na fakultet. Time pada zainteresiranost za ostale škole koje su možda kvalitetnije od gimnazije, ali ne mogu pružiti adekvatnu pripremu za maturu.
Što bi promijenila u državnoj maturi?
Što bih promijenila? Mislim da bi bilo dobro da se na maturi provjeravaju neki stručni predmeti kao npr. anatomija i fiziologija za upis na medicinu i da se omogući školama dodatna nastava iz obveznih predmeta, ako tjedna satnica iz tih predmeta nije jednaka gimnazijskom programu.
Možeš li s nama podijeliti svoje trenutačne osjećaje I strahove vezane uz ispite koje si riješila?
Brine me jedino to da kad u sedmom mjesecu dobijemo uvid u rang liste fakulteta da li će kraj kojeg fakulteta pisati – pravo upisa- da 
Što bi željela poručiti ostalim učenicima škole koji se tek pripremaju izaći na ispite?
Pa, jedina moja poruka bi bila da oni koji stvarno žele nastaviti školovanje neka čim prije krenu s pripremama jer će im vrijeme brzo proći i neće stići sve pohvatati , osobito ako uzmu više izbornih predmeta. (govorim iz iskustva)
Cijela priča oko državne mature, sada je iza naših maturanata, ali ona čeka učenike trećih razreda – naše buduće maturante. Kako se oni osjećaju, što misle, čega se boje, sve to približila nam je učenica trećeg E razreda Štefica Vidaček.
Što prvo pomisliš kad čuješ riječ – matura?
Osjećaj nemogućnosti odlaska na faks, strah od neprolaska… – sve u tom smjeru.
Objasni svoje strahove, tj. razloge za njih.
Pa…bojim se da imam prevelike rupe u znanju, tu je i pritisak okoline, te strah od razočarenja. Doista bih voljela ići studirati, ali bojim se da se to neće ostvariti.
Kako ćeš se pripremati za maturu?
Koncentriranija sam na satovima predmeta koje mislim pisati, „skinut ću“ zadatke s interneta i vježbati na njima, ići ću na instrukcije iz njemačkog, matematike i hrvatskog.
Čemu se nadaš u budućnosti?
Nadam se da ću nekim čudom proći maturu, završiti za sanitarnog inspektora ili odgajateljicu, pronaći dobar posao i naći dobrog dečka – ko i svi!
Sada kad znate što vas sve čeka, dajte sve od sebe da ostvarite upis na željeni fakultet. Znamo da to možemo, pa ipak smo mi učenici Medicinske škole. Ako imate još pitanja ili nedoumica vezanih uz maturu, odgovore na pitanja možete naći tako da uguglate: ncvvo državna matura. Sretno!
Posted in 
Tags: 
Čovjek je dio prirode
May 18th, 2010 | Author: N.Sajko
Za ostvarivanje ideje školskog botaničkog vrta založila se profesorica s najdužim stažom u našoj školi – Nevenka Perat, profesorica i inženjerka biologije. O tome kako i zašto je došlo do te ideje te u kojoj su vezi čovjek i priroda i mnogo čemu drugome pročitajte u razgovoru koji je s njom vodila Valentina Vidaček.
razgovarala: Valentina Vidaček
U uvodnom dijelu ovog intervjua htjela bih Vas pitati što vi kao profesorica biologije mislite o odnosu čovjeka i prirode te o ekološkim prilikama koje čovjek izaziva?
Ono što mogu reći je to da je čovjek dio prirode. On ne shvaća da mora poštovati zakone prirode, najčešći uzrok tome je čovjekovo neznanje i njegov stav prema ostalim živim bićima. On sebe stavlja iznad svih, smatra se boljim i takvo ponašanje dovodi do poremećaja u ciklusu života. Ne shvaća da ako misli samo na sebe, sam će i ostati.
Saznala sam da postoji višegodišnja želja da se u školi osnuje botanički vrt. Kako to da ona nije ranije ostvarena?
Da, ideja o osnivanju botaničkog vrta postoji od izgradnje ove nove škole. Naša stara škola, koja je bila u sklopu samostana, nije imala dvorište, prema tome ni mogućnosti za botanički vrt. Razlog sadašnjeg odgađanja bili su planovi vezani uz izgradnju dvorane. Nismo mogli napraviti botanički vrt jer nismo željeli da ga strojevi za gradnju unište, ali zbog recesije plan za nadogradnju dvorane je odgođen, pa je ideja o botaničkom vrtu konačno realizirana. Vrt smo smjestili pokraj ograde kako ne bi smetao u slučaju nadogradnje dvorane.
Danas se mnogo govori o potrebi izgradnje ekološke svijesti te o brizi za okoliš. Je li osnivanje školskog vrta i cvjetnjaka pokušaj da se konkretnim radom i brigom za biljke učenike potakne na veću odgovornost za svoju bližu okolinu? Može li se reći da je ovdje primjenjiva krilatica: „Misli lokalno – djeluj globalno!“
Da, naravno! Mnogi naši učenici trebaju ljekovite biljke, a ne poznaju ih. Uvijek sam se protivila učenju o biljkama iz knjiga. Sada učenici imaju priliku da se zainteresiraju za biljke i educiraju. Puno je lakše i efikasnije vidjeti biljku i tek onda učiti nešto o njoj. Ovim botaničkim vrtom samo nastavljamo osnovnoškolsku edukaciju. Sve osnovne škole imaju vrt i mali cvjetnjak o kojem se brinu učenici, sada to imamo i mi, samo ne sa cvijećem već sa ljekovitim biljem. Ovakvim radom, učenici se približe prirodi i nauče je na vrijeme cijeniti.
Hoćete li biti razočarani ako ovaj projekt propadne zbog učeničke nezainteresiranosti ili zato što će se biljke početi jednostavno sušiti?
Biljke se neće sušiti, priroda će se za to pobrinuti, tj. u prirodi postoji ciklus u kojem je normalno da se biljke suše, propadaju, ali i da izrastu nove. Što se tiče učenika, interes za botanički vrt neće se smanjiti. Na to utječe i profesor koji ih animira i potiče. Nadam se da kad odem u mirovinu, da će me zamijeniti profesor kojem će biti stalo i koji će ovaj projekt i dalje poticati.
Hoće li učenici dio svoje nastave održavati u botaničkom vrtu? Možete li nam reći neku od mogućih nastavnih jedinica koje bismo tamo mogli odraditi?
Prije, kad još nisam radila u ovoj školi, vodila sam učenike do starog grada i tamo smo obrađivali teme poput: ekosustav, utjecaj abiotičkih čimbenika, proučavali smo vlažnost, kiselost tla… Vjerujem da ću ovakve i mnoge druge teme moći obraditi i u našem školskom dvorištu. Sada to još nije moguće jer je broj sati biologije premali za takve terenske nastave, ali koliko znam, povećava se broj sati biologije i tada će taj plan biti izvediv.
Čini se da su učenici izvrsno prihvatili ideju osnivanja školskog vrta. Tko je bio najaktivniji?
Uhh… Sudjelovalo je mnogo učenika iz raznih razreda. Naša knjižničarka Kornelija Klarić, inače stručnjak za uređenje vrta, napravila je skicu vrta. Zatim su naši vrijedni dečki obavili fizički dio posla. Iskopali su i oblikovali vrt, dok su cure donosile i još donose razne biljke koje sade u naš skroman vrt. Sudjelovali su učenici iz: 3.A, 3.B, 2.A, 2.D, 2.B, i dr. Osim učenika moram spomenuti i ostale djelatnike škole koji su pomogli u stvaranju našeg vrta, a to su: domari Marijan Kos-Grabar i Ladislav Kaniški, tajnik Vjekoslav Klarić, zamjenik ravnateljice Slavko Sklepić, a namjeravaju se pridružiti i profesorice Valerija Rukljić i mr. Tamara Brezničar-Talan (svi su dobrodošli)!
Je li to i jezgra neke buduće školske zadruge i imate li neko ime za nju?
Ne, neće to biti nikakva zadruga već kutak za edukaciju. Pedesetak učenika se javilo i u tijeku je formiranje grupe koja će se brinuti o vrtu. Ime još nismo smislili.
Na satu ekologije, spominjali ste neki botanički vrt izvan Hrvatske u samostanu. Možete nam nešto više reći o njemu, svojoj namjeri da odete tamo i zatražite donaciju u ime škole.
Profesor Saša Josip Milec organizira putovanje sa svojim razredom u Sloveniju. Tamo se nalazi botanički vrt koji je u sklopu samostana. Pridružit ću im se na njihovom putovanju i zatražiti ću donaciju biljaka kojih nemamo. Ono što govorim već duže vrijeme je to da bit našeg botaničkog vrta nije da se sve biljke posade odjednom, već da se polako skupljaju i da se polako popunjava vrt. Svaka ljekovita biljka dobit će pločicu sa latinskim nazivom, domaćim nazivom, a možemo ih i sistematizirati (npr. biljke od kojih se rade droge na jednom mjestu…). Na taj način dobit ćemo pravi mali botanički vrt.
Tko će o vrtu brinuti tijekom školskih praznika?
Ako će biti jaka suša, naši domari mogu zaliti cvijeće, a što se tiče uređuvanja, čupanja korova, za to ćemo zadužiti učenike koji stanuju u Varaždinu i one koji mogu doći ekološki prihvatljivim prijevoznim sredstvom – biciklom.
Imate li kakva iskustva vezana uz ovakve projekte i ako imate, kakva su vaša iskustva vezana uz angažiranost učenika?
Ovakve projekte još nisam radila iako sam jedno vrijeme vodila školsku zadrugu koja se brinula o izgledu cvjetnjaka. Ono u što sam sigurna je to da učenici rado sudjeluju u ovakvim aktivnostima.
Želite li nešto poručiti našim malim botaničarima i onima koji će to tek postati?
Želim svima poručiti da se kreću što više u prirodi i to otvorenih očiju, da zapažaju, vide ljepotu, da uče i da svoje znanje o prirodi prenesu na svoju djecu i tako njih nauče da trebaju brinuti i čuvati prirodu.
Čovjeka ne prosuđuj prema vanjskom izgledu, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti
May 17th, 2010 | Author: N.Sajko
Uskoro će naše klupe napustiti i maturantica Dijana Balog. Samozatajena, no nasmiješena djevojka iz Pušćina ne razlikuje se mnogo od svojih vršnjakinja – sanja snove o daljnjem školovanju, raduje se završetku srednjoškolskoga obrazovanja, zbraja prijateljstva i popisuje uspomene. Ipak, Dijana jest posebna maturantica – prva Romkinja koja nakon mnogo godina napušta ove klupe – dokazuje da se čovjeka ne prosuđuje prema vanjskom izgledu, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti.
piše: Petra Špoljarić
Dijana, tvoja posebnost je u tome što si Romkinja. Jesi li imala poteškoća pri upisu u našu školu i tijekom školovanja budući da se tek rijetki Romi odlučuju za četverogodišnje škole i fakultete?
Istina je da romska manjina nije baš zastupljena u srednjem i visokom školstvu. Makar postoji sve više visokoškolovanih Roma, ali u pravilu najčešće se odlučuju za neke trogodišnje škole ili uopće ne nastavljaju svoje školovanje nakon osnovne škole koja je sada i za Rome obavezna.
Na pitanje kako sam se odlučila za ovo zanimanje odgovor je kao i kod većine zdravstvenih djelatnika. Naprosto volim pomagati ljudima i smatram da će mi iskustvo s bolesnim ljudima pomoći da shvatim koje su prave vrijednosti života.
Reci mi da li te tvoja pripadnost nacionalnoj manjini Roma sputavala u tijeku tvog školovanja?
Ne, nikako. Ja takvih iskustava nemam. Možda zato jer izgledom ne nalikujem Romkinji. Za moju obitelj nikad nitko ne bi rekao da je romska. Štoviše moja sestra ima zelene oči i svijetlu kosu što je vrlo rijetko kod Roma. Ima i jedna anegdota vezana uz mog oca. Na prvom roditeljskom sastanku moja razrednica nije mogla vjerovati da je on moj tata jer je očekivala Roma. Na tom sastanku prozvala ga je nekoliko puta i ispitivala da li je on zaista gospodin Balog.
Kakav je bio tvoj uspjeh tijekom ove četiri godine?
Dosadašnje godine prolazila sam s dobrim uspjehom, a ove godine s vrlo dobrim.
Kakav je tvoj odnos s kolegama učenicima i profesorima?
Najljepša stvar koja mi se je dogodila tijekom ove četiri godine je što sam stekla stvarno prava prijateljstva. Pritom ne mislim samo na svoje vršnjake, već i na profesore koji su se prema meni odnosili kao i prema svima ostalima ne praveći razlike ni u kom pogledu. Nakon svih ovih godina žao mi je što napuštam ovu školu, ali duboko sam uvjerena da ću mnoga predivna prijateljstva nastaviti i dalje.
Što o tvom izboru školovanja misle tvoji roditelji?Od koliko se članova sastoji tvoja obitelj?
Moju obitelj sačinjavaju moji roditelji, sestra koja ide u 8. razred te najmlađi brat koji ide u 4. razred osnovne škole. Oni su mi bili najveća potpora. Smatram da me njihova briga da uspijem u svom naumu da nastavim školovanje, najviše poticala na napredak. Neizmjerno sam im zahvalna jer da nisam imala takvu obitelj, sigurno ne bih bila tu gdje sam sada.
Vjerojatno znaš da si maturantica Romkinja nakon dugi niz godina u Medicinskoj školi Varaždin. Kako se osjećaš kada to čuješ?
Neizmjerno sam ponosna na samu sebe. Ovom prilikom bih se i zahvalila svima koji su mi u tome pomogli i bili uz mene kada mi je to najviše trebalo. Hvala im!
Misliš li nastaviti svoje školovanje i zašto?
Da, mislim upisati studij sestrinstva jer u školstvu vidim svjetliju budućnost. U današnje se vrijeme jako cijeni škola pa je i moj izbor pao upravo na tu stranu.
Jesi li upućena u stipendije i pogodnosti koje se nude Romima i što o tome misliš?
Romska djeca tijekom svog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja dobivaju pomoć od 500 kuna mjesečno. To je sve što znam u vezi toga. Dakako da ću se raspitati oko ostalih pomoći jer svaka pomoć je dobro došla. Smatram da bi informacijskih centara za nas Rome trebalo biti više jer bi ih se samo tako potaknulo na drugačije razmišljanje.
Jesi li potaknula nekoga iz svoje obitelji da krene tvojim stopama?
U Puščinama sam okružena Hrvatima jer ne živim u romskom naselju. Osjećam veliku odgovornost prema svojoj braći te im svakim danom nastojim pomoći oko zadaća i drugih stvari. Htjela bih da i oni uspiju. Bilo bi mi neizmjerno drago da sam i druge potaknula jer često znam govoriti ostaloj romskoj djeci da uče i na taj način im hoću dati do znanja da se jedino u školovanju krije put do boljet života.
Što bi poručila svim mladim Romima i pripadnicima ostalih manjina oko daljnjeg školovanja?
Pa smatram da je potez Vlade oko obaveznog osnovnoškolskog obrazovanja za sve, pa tako i za Rome, bio dobar potez. Time se jedino može iskorijeniti predodžba o nepismenim i neukim Romima. Svima bih preporučila da se odluče za što viši stupanj obrazovanja jer u tome je spas. Isto tako ostalim ljudima poručujem da čovjeka ne
preosuđuju prema vanjskom izgledu, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti jer ona ne određuje čovjekovu ljudskost. „Svaki čovjek je jednako važan!“, ta rečenica nameće se već niz godina, ali živim za dan kada će ona napokon ući u svijest sviju nas.
Osim dviju škola uspijevam uskladiti i svoje izvannastavne aktivnosti
May 14th, 2010 | Author: N.Sajko
Katarina Toplek – učenica Medicinske i Glazbene škole Varaždin otkriva kako usklađuje svoje mnogobrojne obaveze.
razgovarala: Helena Senko
Teško vam je? Nemate vremena? Ne stignete napisati domaću zadaću? Sresti se s prijateljima? Upoznala sam nekoga tko će vas doista posramiti. Ona je Katarina Toplek. Ona simpatična i uvijek nasmiješena djevojka koja nam je pjevala na Dan škole, 12. svibnja kad se obilježava i Međunarodni dan sestrinstva. Vjerujem da ste taj predivan glas svi zapamtili. Porazgovarala sam s Katarinom i za sve znatiželjne saznala neke sitnice o njoj, njenim sklonostima, organizacijskim sposobnostima i budućim planovima.
Katarina predstavi se u nekoliko rečenica. Kako to da uz našu školu pohađaš i Glazbenu?
Ja sam Katarina Toplek. Dolazim iz Puščina.Idem u 3.b razred Medicinske škole Varaždin smjer medicinska sestra/med.tehničar.Pohađam i Glazbenu školu Varaždin gdje sam 2. razred.Odabrala sam smjer solo pjevanje.Uglavnom pjevam operu. Moja profesorica pjevanja je Darija Hreljanović.
Kako uspijevaš uskladiti dvije teške škole koje mnogo zahtijevaju?
Uspijevam najviše dobrom organizacijom i rasporedom učenja.Najveća mi je sreća što Glazbena škola izlazi u susret učenicima koji pohađaju još jednu školu.Možese dogovoriti individualno s profesorom o rasporedu predavanja.Osim dviju škola uspijevam uskladiti i svoje izvannastavne aktivnosti. Pjevam u zboru J. Vrhovski i crkvenom zboru, sudjelujem i na Međimurskoj popevki, a za opuštanje bavim se vatrogastvom.
Jesi li ikada imala namjeru odustati od jedne škole?
Ponekad razmišljam što mi je sve to trebalo.Tada malo razmislim i shvatim da sam sretna što imam mogućnosti pohađati dvije škole.Zahvalna sam svojim roditeljima što su mi to omogućili i jer mi pružaju financijsku i emocionalnu podršku.
Čula sam da si nedavno bila na pjevačkom natjecanju.Zamolila bih te da mi ispričaš nešto više o tome.
Da nedavno sam sudjelovala na pjevačkom natjecanju Iuventus canti u gradu Vrable u Slovačkoj. Osim hrvatskih pjevača na natjecanju su sudjelovali i pjevači iz Slovačke, Češke, Poljske i Slovenije. Natjecanje je bilo organizirano za pjevače od 15-18 godina.Pjevale su se po četiri pjesme u dva kruga natjecanja. Nažalost, nisam uspjela proći u drugi krug, ali ovo natjecanje uvijek ću pamtiti po dobrom provodu.
Da li je to tvoj najveći uspjeh koji si postigla u Glazbenoj školi?
Ovaj uspjeh je bio među najvećima. Moj najveći uspjeh je 2.mjesto koje sam osvojila u Sisku na međužupanijskom natjecanju.
Imaš li možda svoj glazbeni uzor?
Volim i slušam operne pjevačice.Među najboljima mi je Anna Netrebko, no moj najveći uzor je moja profesorica pjevanja Darija.
Kad bi morala birati, bi li radije bila pjevačica ili medicinska sestra?
Posao medicinske sestre me ispunjava,osjećam se korisno i zadovoljno. No, trenutačno se više vidim kao pjevačica opere.Voljela bih biti i pjevačica u kazalištu.
Tko ti je najveća podrška u životu?
U prvom redu to su moji roditelji i ostala obitelj.Neke stvari ne bih mogla ostvariti da nemam tako dobar razred koji me podržava.Ovim putem im se zahvaljujem. Isto tako zahvaljujem se na podršci svojoj razrednici Nevenki Čretni.
Koji u ti planovi u daljnjem školovanju?
Najprije želim završiti obje srednje škole.Nakon završene srednje škole želim upisati glazbenu akademiju u Stuttgartu. Nakon akademije voljela bih se zaposliti u nekom kazalištu.
Želiš li poručiti nešto mladima koji bi se željeli baviti glazbom?
Pohađanje dvije škole je vrlo zahtjevno.Potrebno je mnogo strpljenja,odricanja i upornosti.Na kraju se sve isplati ako imaš određeni cilj.Ono što se mora nije teško ako to radiš sa srcem.
Mario Djuran – državni prvak u savate-boksu
May 10th, 2010 | Author: N.Sajko
Ovo je priča o upornosti, snazi volje i predanosti i dokaz da ljudska volja može prevladati mnoge prepreke. Kad je prije nešto više od godinu i pol u strašnoj prometnoj nesreći Mario Djuran izgubio voljenog starijeg brata, nije klonuo duhom i predao se tugovanju ili krenuo mladenačkim stranputicama. Svoju nevolju riješio je učlanivši se u savate klub “Omega” i postigao zapanjujuć uspjeh – osvojio državno zlato. Bravo Mario! i puno uspjeha pri upisu na željeni fakultet.
razgovarala: Santina Srnec, 4.a
Sasvim slučajno sam saznala da je moj kolega iz razreda – Mario Djuran, državni prvak u savate-boksu. Član je savate kluba „ Omega“ Varaždin, a on i njegov trener Emerik Večerić postigli su izvrstan rezultat osvojivši prvo mjesto na državnom natjecanja savate „ Assaut“. Mario je učenik četvrtog razreda Medicinske škole, a uskoro i medicinski tehničar. Uz školu ima i veliku ljubav prema sportu, iako većinom taj sport financiraju roditelji. Odlučila sam malo porazgovarati s Marijem i saznati nešto novo o tom sportu.
Objasni mi kojim se to sportom baviš.
Savate-boks je borilački sport koji je sličan karateu i boksu. Znači borba je slična boksu, ali u kombnaciji s boksom su i elementi karatea pa se borimo i s nogama.
Kako to da si se odlučio baviti baš savate-boksom?
Zato što je to zanimljiv sport, a ujedno mi i treba kako bi se upisao na Kineziološki fakultet. To je borilački sport u kojem ima puno kategorija pa je puno lakše uspjeti. Prije sam pokušao s nogometom, ali se baš nisam proslavio.
Koliko dugo se baviš savate-boksom?
Savate boksom se bavim godinu i šest mjeseci. Svaki tjedan imam četiri treninga, a prije samog natjecanja i do šest treninga.
Kako uspijevaš uskladiti svoje školske i sportske obaveze?
Moram priznati da mi je sport na prvom mjestu, a tek onda škola. Više sam posvećen sportu, a za školu se manje pripremam. Jedan od razloga je taj što bih volio upisati Kineziološki fakultet.
Reci nam nešto o svojim dosadašnjim uspjesima!
Osvojio sam prvo mjestu na državnom natjecanju i tako postao juniorskim prvakom države u kategoriji od 70-75 kg. Samo natjecanje je bilo dosta naporno kao i pripreme koje su trajale mjesec dana, ali pravo je zadovoljstvo bilo pobijediti. Sljedeće godine bi se trebao natjecati i na Europskom natjecanju i nadam se dobrom rezultatu.
Namjeravaš li se i u budućnosti baviti tim sportom?
Pa, svakako namjeravam, a cilj mi je ući u drugu ligu K1 gdje bi se borio s najboljima, a najpoznatiji iz te lige je Mirko Filipović.
Što bi poručio zainteresiranima za savate-boks?
Svakako dođite u Graberje, navečer u sedam sati da vidite i probate, siguran sam da ćete se dobro zabaviti.
Sat u knjižnici Šimiću za rođendan!
November 22nd, 2008 | Author: N.Sajko
Santina Srnec prisustvovala je prvom pokušaju integrirane nastave u školskoj knjižnici – satu koji smo zajedno osmislile – prof. Jadranka Težački, mr. sc. Ružica Filipović i moja malenkost – Nataša Sajko. Svaka je sat sagledala i osmislila iz svoje perspektive: prof. Težački kao knjižničar, Ružica Filipović kao znanstvenica, a ja kao nastavnik-praktičar. Pročitajte kako je sat doživjela Santina i o čemu je razgovarala s našom gošćom.
U srijedu 19.11.2008.godine povodom sto i desetog rođendana Antuna Branka Šimića u našoj je školi, na inicijativu prof. Jadranke Težački, održan prigodan sat u školskoj knjižnici njemu u spomen. Iz svakog razreda satu u knjižnici prisustvovalo je po dvoje učenika. Uvodni dio sata učenici su vođeni nastavnim listićima koje je priredila prof. Nataša Sajko prisjetili svojeg predznanja o ovom velikom pjesniku, pokušali su sami stvarati svoju pjesmu na temelju riječi iz pjesme „Pjesnici“, analizirali su naslove pjesama iz jedine Šimićeve zbirke „Preobraženja“, a atmosferu i Šimićevu riječ osvježio je i učenik Igor Plečko koji je odrecitirao neke od njegovih najuspjelijih pjesama: „Moja preobraženja“, „Smrt i ja“, „Ljubav“ i „Opomena“. Bila je to najbolja priprema za predavanje o Antunu Branku Šimiću i Vasiliju Kandinskom koje je održala mr. sc. Ružica Filipović, naša gošća iz Zagreba koja će uskoro obraniti i svoj doktorat na istu temu. Prof. Filipović je predstavila biografiju A. B. Šimića, a još je bilo riječi o apstraktnom slikarstvu. Profesorica Težački priredila je u prostorima knjižnice i prigodnu izložbu knjiga Antuna Branka Šimića, književnih kritika i povijesnih pregleda o pjesniku te tematski pregled književne epohe u kojoj je Šimić stvarao – ekspresionizma.
Iskoristila sam priliku nazočnosti prof. Ružice Filipović pa sam s njome napravila kratak razgovor. Ona je velika poštovateljica A. B. Šimića pa i svoj doktorat brani upravo na njemu. Tokom svog izlaganja ispričala nam je dogodovštinu s fakulteta. Za prijamni je dobila zadatak da odabere jednog hrvatskog pjesnika, a ona je zbog jedne njegove objavljene zbirke odabrala upravo Šimića. Tek kasnije je spoznala veličinu njegovih djela.
Gdje ste se školovali i gdje sad radite?
Školovala sam se najprije u Bjelovaru, a zatim u Zagrebu, a sada radim na desetoj gimnaziji u Zagrebu.
Koji vam je najbolji hrvatski pisac?
Antun Branko Šimić, a osim njega još i Danijel Dragojević, jedan suvremeni hrvatski pjesnik.
Kako ste se odlučili baš za Šimića?
Pa, kad sam završavala studij čitala sam njegove pjesme i tada sam po prvi puta shvatila što je poezija.
Koja vam je njegova najdraža pjesma?
Najdraža mi je „ Zanesena pjesma“.
Što vas inspirira u toj pjesmi?
Zanesenost ljubavlju, ljepotom i vječnošću.
Pronalazite li sebe u kojoj njegovoj pjesmi?
Apsolutno, skoro u svima, osim u onima koje su skroz osobne.
Što vas intrigira kod Šimića?
Njegova mističnost, svevremenost, poetičnost i to što uvijek govori o bitnim temama kao što su ljubav, smrt, Bog te o dubokom smislu postojanja.
Pišete li možda sami pjesme?
Imam nekoliko objavljenih pjesama, ali vam neću otkriti gdje.
Gdje pronalazite nadahnuće za pjesme?
U svijetu oko sebe.
Mislite li u budućnosti objaviti neku svoju zbirku pjesama?
Za sad mislim objaviti tekst o Šimiću kad ga završim, to mi je prvo na umu.
Ukoliko ste se i sami zainteresirali za Šimićevo stvaralaštvo, u tematskom ormariću za Hrvatski jezik u predvorju škole možete pročitati i književnu interpretaciju Milivoja Solara Šimićeve pjesme “Ljubav” i razgledati knjigu posvećenu A. B. Šimiću koju je izradila učenica Emina Žnidarić iz 2. a.
Izvjestila: Santina Srnec, 3. a
Naša profesorica – natjecateljica na Wimbeldonu
November 15th, 2008 | Author: N.Sajko
Saznala sam da je naša dugogodišnja profesorica Vlatka Švarc u svojim mlađim danima igrala tenis gdje je postigla zapanjujuće rezultate. Bila je državna prvakinja Jugoslavije, nastupala je na Wimbledonu, igrala za reprezentaciju države…Svi ovi njezini rezultati potakli su me da napravim razgovor s njom.
Ispričajte nam nešto više o sebi.
Školovala sam se u Varaždinu gdje sam pohađala osnovnu i srednju školu, a kasnje sam otišla u Zagreb gdje sam upisala današnji Kineziološki fakultet. U Medicinskoj školi radim malo manje od 30 godina, od samih početaka. Već 25 godina na treniram mlade u teniskom klubu Varteks.
U mlađim danima ste igrali tenis. Ispričajte nam više o svojim uspjesima.
Tenis sam počela učiti sa 11,5 godina. Nakon godinu dana trener me prepoznao kao talent u tom sportu, a sa 13 godina sam igrala u finalu RH tadašnje Jugoslavije s time da su moje protivnice igrale tenis puno duže od mene. Kao juniorka ( od 14- 18 god.) sam igrala u reprezentaciji države što puno govori, a i bila sam među četiri igračice u državi.
Koji vam je najveći uspjeh i najljepši trenutak karijere?
Najljepši i najdraži uspjeh u mojoj karijeri je sudjelovanje na Wimbledonu. Taj osjećaj se ne može opisati, to se može samo doživjeti. Wimbledon je neslužbeno svjetsko prvenstvo. To je ogroman kompleks udaljen 40 km od Londona. Mi smo stanovali u Londonu, a svaki dan smo se vozili autobusom na Wimbledon. Kompleks je ograđen visokom ogradom i sadrži oko 30-ak terena. Na tom mjestu sam prvi puta vidjela travnati teren. Kod nas u to vrijeme nisu postojale dvorane ili baloni pa sam preko hrvatskog saveza na zimske treninge odlazila u Češku ili Split. Na Wimbledonu me fasciniralo to što su se samo igrači mogli kretati po svim terenima, a interesantno je to što ljudi oko zida s vanjske strane kampiraju mjesecima da bi došli do karata za mečeve. Taj nastup nikada neću zaboraviti.
Jeste li imali zdravstvenih problema dok ste se bavili tenisom?
Ne, nisam imala nikakvih zdravstvenih problema. Živjela sam jako sportski (ne kasno spavanje, ne pušenje, ne kava, nikakav alkohol ), ništa od toga nisam konzumirala, a nisam ni ništa slomila.
Tko vam je teniski uzor i za koga navijate sada?
U ono vrijeme od žena mi je uzor bila Billy Jane Morfi. To je američka tenisačicakoja je bila šesterostruka pobjednica Wimbledona što je strašno veliki uspjeh. Zanimljivo je što smo ona i po fizionomiji vrlo slične. Imamo tamnu kosu, jednake smo visine, nosimo naočale i imamo zelenoplave oči pa su me tako ljudi na Wimbledonu zamijenili s njom i vikali za mnom njeno ime te tražili autograme. Od muškaraca uzor mi je bio Andre Agassi. Sada navijam za Rogera Federera kad ne igra s našim igračima, a kod žena sam navijala za Martinu Hingis, a sada za Henan.
Mislite li da se učenici naše škole dovoljno bave sportom?
Ne, nažalost, kad sam počela raditi bilo je puno više učenika koji su se bavili sportom, bilo u klubovima ili kao neke druge aktivnosti kao folklor. Danas je taj broj spao na minimum, a ne znam zbog čega se to događa. učenice kažu da su previše opterećene, a i nekada su učenice bile opterećene, ali su manje sjedile po kafićima, nisu pušile te su taku provodile zdrav život za razliku od današnjih učenica. Mogu potvrditi da učenice koje se bave sportom manje obolijevaju.
Koja je idealna dob za početak bavljenja tenisom i može li se početi u našim godinama?
Vi ste još mlade. Neke žene počinju nakon 35 godina. Nikad nije kasno, a pogotovo za tenis gdje teško može doći do nekih povreda. Nije ti potrebno puno igrača kao u momčadskim sportovima. Može se početi vrlo rano. Ako roditelji imaju ambicije za svoju djecu onda djeca počinju trenirati već sa 5-6 godina, a normalna dob za početi je oko 9 godina.
Kojim sve sportovima se mogu početi baviti srednjoškolci?
Svim sportovima se možete početi baviti, ali kod nas baš i ne postoje za taj uzrast momčadski sportovi koji bi prihvatili taj uzrast. Za sebe možete trenirati tenis, aerobik, vježbanje u teretani, plivanje koje je vrlo zdravi sport.
Preporučate li učenicima treniranje tenisa i koja je vaša poruka učenicima?
Svakako da preporučam da nauče tenis, a moja poruka je „ Zdrav duh u zdravom tijelu.“
Razgovarala: Santina Srnec, 3.a
POVIJEST TENISA
Pretpostavlja se da su s ovim, danas iznimno raširenim sportom, započeli još stari Egipćani, Grci i Rimljani, no svi se dokazi svode na nekoliko arapskih riječi iz vremena starog Egipta koje bi se mogle dovesti u vezu sa sličnim sportom te rezbarije u egipatskim hramovima iz 1500. godine prije Krista. S obzirom na oskudne konkretne dokaze iz drevnih vremena, većina povjesničara “izum” tenisa ipak pripisuje francuskim redovnicima iz 11. i 12. stoljeća koji su se rekreirali zabijajući dlanovima loptice u samostanski zid ili jedan drugome (la soule) i, kasnije, preko užeta razvučenog sredinom dvorišta. Tenez (“eto ti” ili “igraj!”), riječ kojom su igrači započinjali igru, još je jedna riječ prema kojoj je mogla nastati riječ tenis. Riječ tennis (engl.) vjerojatno potječe od imena egipatskog grada Tinnisa, dok se za riječ racquet (reket) smatra da je nastala od arapske riječi za dlan: rahat.
S vremenom je igra postajala sve popularnijom i dvorišna su igrališta prerastala u prave velike terene gdje se lopta još uvijek rukom zabijala u zid. Naravno, igrači su uvidjeli nepraktičnost takve tehnike pa su najprije smislili rukavice s mrežom između prstiju da bi se kasnije dosjetili onome što najviše nalikuje današnjem reketu – crijevu napetom preko drvenog okvira.
Prvi su reketi (oko 1500. g.) imali dugačku ručku i okvir u obliku suze. Gumene loptice nisu još ni izdaleka bile u igri, nego su se loptice najprije proizvodile od drveta, a zatim od dlake, vune, mekinja ili pluta povezanih konopcem i zamotanih u krpu ili kožu. Mnogo godina kasnije nastao je i danas poznati prošiv na flicu koji prekriva
površinu loptice.
Prvobitni tenis razlikovao se od današnjega. Igrao se u zatvorenim prostorima, velikim dvoranama, a bodovi su se skupljali prema tome kako se loptica odbijala od zida. Današnji lawn tennis se, kao što znamo, igra na obilježenom pravokutnom terenu. Osim toga, i pravila igre bila su nešto drugačija.
U doba Francuske revolucije i Napoleona popularnost tenisa je splasnula i gotovo je zamro da bi ponovni procvat doživio u 19. stoljeću, u viktorijanskoj Engleskoj. Mnoge kuće krasili su travnati tereni, a pojavili su se i prvi sportski klubovi.
S izumom vulkanizirane gume, došle su na scenu i gumene loptice. Umjesto trave, površinu su kasnije pokrivale i glina i beton. Tenis kakav znamo danas nastao je oko 1874., a s njim se povezuje ime engleskog majora Waltera Cloptona Wingfielda. On je definirao pravila igre te ih i službeno registrirao u uredu za zaštitu patenata. Proizvodio je i tenisku opremu, a njegovi su se kompleti prodavali i u Rusiji, Kanadi, Kini i Indiji.
Prvi turnir u Wimbledonu održan je (s 22 igrača i dvjestotinjak gledatelja) 1877. godine i otada se taj sport službeno zove tenis. Nakon nekoliko održanih turnira stvoreni su i prvi šampioni, među kojima je prvi bio Wiliam Renshaw. Osvojio je čak osam pobjedničkih naslova te jedno drugo mjesto zaredom (od 1881. do 1889.) i time postavio rekord koji nije srušen ni do današnjega dana.
Mirjana Kos 3.c
Međunarodni dan školskih knjižnica
October 30th, 2008 | Author: N.Sajko
Međunarodni dan školskih knjižnica proglasila je 1999.godine predsjednica Međunarodne organizacije školskih knjižničara, dr. Blanche Woolls, a 2005. godine, to je potvrdio novi predsjednik Peter Genco.
Međunarodni dan školskih knjižnica obilježava se svake godine četvrtog ponedjeljka u mjesecu listopadu s određenom temom vezanom uz rad školskih knjižnica. Ove godine to je 27. listopada. U Hrvatskoj ga obilježavamo od 2002.godine u sklopu Mjeseca hrvatske knjige. Mjesec hrvatske knjige odvija se svake godine od 15.listopada do 15.studenoga, a ove godine je u znaku obilježavanja 500-tog rođendana najvećeg hrvatskog renesansnog književnika Marina Držića. U našoj knjižnici dijele se bookmarkeri s motivom Dubrovnika, rodnog grada Marina Držića.
DOBRO DOŠLA NOVA KNJIŽNIČARKO!
Jadranka Težački, naša je nova knjižničarka. Povodom Međunarodnog dana školskih knjižnica, odlučili smo malo porazgovarati s njom te vam je predstaviti.
Bilo: Recite nam nešto o sebi.
- Ja sam Jadranka Težački, po struci sam diplomirana knjižničarka i profesorica sociologije.
Bilo: Kako Vam se sviđa naša knjižnica? - Knjižnica je jako lijepo uređena, mada je fond prilično mali. Broji svega 2 000 knjiga što je za školsku knjižnicu malo, međutim, u planu je da se on poveća, što lektirnim djelima što knjigama za slobodno čitanje te stručnom literaturom koja je najvažnija za školsku knjižnicu.
Bilo: Imate li u planu nešto izmjeniti ili preurediti?
- Imam u planu povećati broj stručnih časopisa koje bi učenici i profesori mogli posuđivati i povećati broj knjiga po lektirnom naslovu zato što ih ima svega 5,6 što je premalo s obzirom na broj učenika.
Bilo: Što sve knjižnica nudi našim učenicima? - Knjižnica nudi prostor za učenje, prostor za pisanje zadaća, nudi sudjelovanje u Književnom klubu koji se otvara ovaj mjesec.
Bilo: Što je to književni klub?- Književni klub podrazumijeva članstvo učenika koji vole književnost, koji vole čitati, bila to lektira ili pak knjige za slobodno čitanje i ovim putem pozivam sve koji vole svoje slobodno vrijeme provoditi uz knjigu da se prijave kako bismo zajedničkim odabirom zanimljivih knjiga jednom mjesečno se sastali i komentirali nama drage knjige uz sok, keksiće i zabavnog druženja.
Bilo: Koliko često učenici borave u knjižnici? - Borave svakodnevno i puno, za sada najviše na računalima, međutim, namjera mi je da njihov interes za knjižnicu preusmjerim baš u smjeru knjiga. Obilazim sve razrede i upućujem ih na važnost informacijske pismenosti i u današnjem je društvu vrlo važno prepoznati važnu i aktualnu informaciju jer nam se te informacije nude iz svih mogućih medija. Često puta su to nevažne, neaktualne informacije opterečene tračem, žutilom i nekakvom lošom pozadinom. Danas je jako važno znati iz čega što čitati i koje informacije uopće primiti u sebe. Važno je biti informacijski pismen i to je ono što knjžnica u školi služi. Bilo: Koje knjige se najčešće posuđuju?- Najčešće se posuđuje lektira, međutim, izazito su popularni kriminalistički romani tzv. krimići i često me traže ljubavne romane, pa čak i dečki.
Bilo: Što biste poručili našim učenicima? - Pisana riječ je jako važna koliko god mi bili orijentirani na digitalne medije, znači na internet, mobitel i na takvu vrstu komunikacije. Čitanje je nezaobilazno u tom procesu između nas i svijeta i preporučujem da čitaju bilo što. Lektira je važna, ali je isto tako važno pratiti dnevni tisak i važno je pratiti pisanu riječ kao takvu jer ona je nezaobilazan dio naše kulture. Jednog dana, onaj koji ne čita, shvatit će da je važno za roditeljstvo jer su nam mnoge stvari još uvijek dostupne najbrže u obliku knjige, u obliku novina, u obliku nekog pisanog dokumenta, a mi premalo njegujemo tu kulturu čitanja. Učenici koji namjeravaju upisati fakultet, a puno ih je na ovoj školi, vidjet će da će se u toku studiranja morati naviknut na čitateljske navike pa ako ih nisu do sad stekli, morat će ih na fakultetu. RAZGOVARALA: Tea Mošmondor, 3.c
20. 10. – SVJETSKI DAN JABUKA
October 19th, 2008 | Author: Lilika
Već devetu godinu zaredom obilježava se Svjetski dan jabuka. Cilj obilježavanja je uputiti na važnost jabuka, jer kako kaže stara poslovica “Jabuka na dan tjera doktora iz kuće van!” Taj se dan potiče na čuvanje starih sorta jabuka koje cijepljenjem nestaju.
Zašto je jabuka “izašla iz raja”?
Jabuka je dokazano zdrava namirnica pa pojedemo li dvije jabuke dnevno, učinili smo mnogo za očuvanje svojeg zdravlja. Iako jabukama ne možemo izliječiti ni jednu bolest, njihovim svakodnevnim konzumiranjem možemo spriječiti pojavu mnogih zdravstvenih poteškoća i oboljenja.
Jabuka je naime prava mala riznica sastojaka koji pozitivno utječu na naš organizam. Ovisno o sorti, 100 g jabuke sadrži otprilike 85 g vode, 10,9 g ugljikohidrata te 3 g dijetalnih vlakana. U jabuci ima i do 40 mg vitamina C, potom vitamina A, E, B1, B2, B6 te beta-karotena. Ona sadrži i minerale, mnogo kalija (100 do 180 mg) te kalcij, fosfor, magnezij i željezo. Zahvaljujući velikom udjelu ugljikohidrata, posebno fruktozi i glukozi, opskrbljuje organizam energijom te sprječava umor i gubitak koncentracije. Iako su neke sorte voća mnogo bogatije vitaminom C, zahvaljujući kombinaciji tog vitamina, minerala i ostalih tvari u jabuci, jabuka potiče imunološki sustav organizma i vrlo je učinkovita u borbi protiv virusa, bakterija i razornog utjecaja slobodnih radikala. Upravo stoga štiti od prehlade, a u borbi protiv zloćudnih stanica primjerice dokazano smanjuje rizik za pojavu karcinoma debelog crijeva. Zahvaljujući pak karotinu štiti i od utjecaja štetnih UV-zraka. Jabuka, između ostalog i stoga što sadrži pektin i celulozu, potiče i regulira probavu, stabilizira crijevnu floru te pomaže kod poteškoća s probavom, posebno proljeva te opstipacije, odnosno zatvora. Pozitivno djeluje i na srce i krvožilni sustav. Sprječava nakupljanje štetnih tvari u krvi, snižava povišeni kolesterol u krvi i sprječava začepljenje krvnih žila pa tako smanjuje rizik za pojavu tromboze i ateroskleroze, a pozitivno djeluje i na rad srca. Sadrži mnogo kalija, potiče izlučivanje suvišne tekućine iz organizma pa uz ostalo na taj način pogoduje i mršavljenju. Pozitivno utječe i na funkcioniranje bubrega, jetre i žuči. Zahvaljujući pak kalciju i fosforu pozitivno utječe na izgradnju kosti i zuba, a kako je bogata i fluorom sprječava karijes te jača i štiti zubno meso i usnu floru.
Kako sadrži i do 90 % vode i nimalo masnoća, jabuka uspješno gasi žeđ i osvježava nakon napornog treninga. U njoj se krije i serotonin pa je u podizanju našeg raspoloženja uspješnija čak i od pločice čokolade. K tome jabuka smiruje i ublažava neurozu i razdražljivost te je dobrodošla i kao sredstvo za smirenje i uspavljivanje
Prema vremenu sazrijevanja razlikujemo rane ili ljetne, srednje rane ili jesenske, te kasne ili zimske jabuke. Po obliku se dijele na okrugle, šiljate, plosnate, rebraste, bez rebara, s dubokom ili plitkom čašicom. Dijele se i po boji i svojstvu pokožice ploda na crvene, žute, šarene, obojene kao mramor, odnosno, glatke, sjajne, hrapave, i masne jabuke.
Sorte jabuka
Više je različitih sorata jabuka, no dolje prikazane najčeće su u našim voćnjacima ili na našim stolovima, a prikazali smo i neke danas već zaboravljene, starinske vrste.
BREABURN sorta potječe iz Novog Zelanda, gdje su pronašli 1952. godine. Sorta je pogodna za plantažni uzgoj i veoma produktivna. Berba započinje krajem listopada (u kontinentalnom dijelu zemlje i kasnije). Mora se čuvati u hladnjači kontrolirane atmosfere. Meso joj je crvenkasto, veoma sočno, više slatkastog okusa i fine arome.
ELSTAR je sorta nastala na Institutu CPRO- DLO u Wageningnu u Nizozemskoj križanjem Golden delicious-a i Ingrid Marije. u proizvodnju je uvedena 1975. godine. Kod nas je slabije zastupljena, kao plantažna sorta osrednje je produktivnosti. Vrijeme berbe je prvih deset dana rujna. Meso je sočno, kiselkasto- slatkastog okusa.
GALA je sorta nastala križanje sorti Kidds Orange Red i zlatnog delišesa. Uzgojio ju je H. Kidd u Greytownu na Novom Zelandu. U proizvodnju je uvedena 1965 godine. Kao sorta je osrednje produktivna plantažna sorta, a bere se krajem kolovoza. Čuva se u hladnjači do studenog. Meso je rumenkasto do kremasto, hruskavo, veoma čvrsto i sočno. Okus je sladak i aromatičan.
Sve se manje mogu naći vrste:
BOBOVEC koji je podrijetlo iz njemačke rajnske pokrajine. Zori u drugoj polovici listopada, a upotrebljava se od siječnja do lipnja. Meso je zelenkasto-bijelo, pod kožom intenzivno zelenkasto, trpko, od početka tvrdo i kiselo, kasnije se smekša i postaje sočno.
BOŽIĆNICA je domaća, starinska sorta crvene boje, plosnatog oblika. Meso joj je hrskavo, kiselkastog okusa bijele boje. Kasno je jesenja sorta, koristila se zbog boje (svjetlo crvene) za ukrašavanje božićnih drvaca.
MASANKA je sorta vjerojatno potekla iz Štajerske odakle je se raširila u Češku i tamo dobila ime. U Hrvatskoj je zastupljena u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Zori u drugoj polovici listopada, a upotrebljava se od siječnja do lipnja. Meso je tvrdo, sočno, jedro, žute boje i karakterističnog mirisa.
ZLATNA ZIMSKA PARMENKA stara je engleska sorta, kod nas je edna od najpoznatijih starih sorta. Zrije u početku rujna, a upotrebljava se od sredine rujna do kraja studenog. Meso je žućkasto, sočno, čvrsto, slatkastog i aromatičnog okusa.
Istražile: Mirjana Kos i Tea Mošmondor 3.c.
Dan jabuka u Medicinskoj školi
Kao i prošle godine 20. listopada u školsko društvo “Crvenog križa” Medicinske škole Varaždin obilježilo je Svjetski dan jabuka. U predvorju škole je postavljena izložba jabuka, proizvodi od jabuka, literarni radovi učenika 2.b te su se prodavali kolači od jabuka čiji će se prihod iskoristiti tijekom akcije humanitarne akcije “Sretan Božić i Vama”.
Više o svemu rekla nam je organizatorica obilježavanja dana jabuka, prof. Nataša Vuković.
Bilo: Recite nam kako dugo se našoj školi obilježava Dan jabuka?
Vuković: Ovo će sada biti druga godina.
Bilo: Kako ste zamislili ovogodišnji dan jabuka, tj. kako će se obilježiti?
Vuković: U predvorju škole bit će postavljen računalni prikaz o utjecaju jabuke na zdravlje čovjeka, plakati i literarni uradci učenika 2. b razreda te izložba svih proizvoda od jabuka ( pekmez,jabučni ocat, sušene jabuke, kompot od jabuka, sok od jabuke). Ove godine održat će se i humanitarna akcija u kojoj će se prodavati kolači od jabuka, a sav prikupljen novac iskoristit će se za vrijeme Nikolinja i Božićnih blagdana kad ćemo, kao i prošlih godina, darivati one kojim je najpotrebnije i tako im uljepšati blagdane. Svi učenici koji su u mogućnosti donijet će jabuke koj će se dijeliti pod velikim odmorom prijepodnevne i poslijepodnevne smjene. Svaki profesor ili učenik koji kupi kolač, dobit će na poklon jabuku i označivač za knjige u znak zahvalnosti.Bilo: Tko sve sudjeluje i kako dugo teku pripreme?
Vuković: Već prošle godine nastavnica Tuđan i ja poslije Dana jabuka razmišljale smo o poboljšanju obilježavanja i tako smo došle na ideju da ga spojimo sa akcijom “Sretan Božić i Vama” kako bismo prikupile što više novčanih sredstava te da tako pomognemo onima kojima je to najpotrebnije. Kako je nastavnica Tuđan otišla na drugo radno mjesto, nisam odustala od naše zamisli. U tome su mi posebno pomogli učenici 3. c razreda (budući da je profesorica s nama 20 sati na tjedan, opaska autorica) s kojima sam već na početku školske godine počela skupljati ideje, i koji su sa oduševljenjem odlučili pristupiti ostvarenju projekta.
Bilo: Imate li kakvu poruku za naše učenike prije same akcije?
Vuković: Želim pozvati sve profesore i učenike da se u što većem broju odazovu akciji, kako bi svi zajedno obilježili ovaj dan i ujedno prikupili što više novčanih sredstava i pomogli onima kojima je ta pomoć najpotrebnija.
Suradnici na projektu
Razgovarale smo i s učenicima 3.c razreda, Aleksandrom Krznar i Davorom Radićem, koji su većim djelom doprinijeli realizaciji akcije.
Bilo: Na koji način ste sudjelovali u projektu za Dan jabuka?
ALEKSANDRA: Sa profesoricom Vuković osmislili smo cijeli projekt te smo se posljednjih mjesec dana marljivo pripremali za izvedbu projekta „Dan jabuka“.
DAVOR: Pomagali smo profesorici Vuković osmisliti i napraviti plakat i donijeti razne proizvode od jabuka.
Bilo: Koliko vas je sudjelovalo i kako vam se svidjelo?
ALEKSANDRA: Budući da 3.c većinu svog dana provede sa profesoricom Vuković, najviše smo bili uključeni u taj projekt, no ne smijemo izostaviti ni ostale učenike koji su isto tako pomogli. Bilo je super, zabavljali smo se. Prekrasan je osjećaj znati da nekome možeš pomoći.
DAVOR: Sudjelovao je 3.c jer većinu vremena provodimo sa profesoricom Vuković. Sve u svemu, bilo je zabavno, šalili smo se, bili kreativni…
Bilo: Koliko ste truda i vremena uložili u to?
ALEKSANDRA: U taj projekt uloženo je puno truda i vremena, no nitko nije prigovarao te su svi sa zadovoljstvom pristupili. Treba napomenuti da je sve pokrenula profesorica Vuković koja zaista ima veliko srce.
DAVOR: Uložili smo jako puno truda i vremena da cijeli projekt bude dobro izveden.
Bilo: Jeste li zadovoljni za sada?
ALEKSANDRA: Da, za sada sam jako zadovoljna zato što su se svi sa zadovoljstvom uključili i zato što učenici tome pridaju veliku pažnju.
DAVOR: Zadovoljni smo jer cijeli prihod ide u humanitarne svrhe što nas čini jako sretnima.
Bilo: Biste li i drugim učenicima preporučili da se ubuduće uključe u takve akcije i projekte?
ALEKSANDRA: Svakako bih preporučila, i ne samo učenicima, već i svim ljudima jer smo društvena bića i trebamo jedni drugima pomagati jer ćemo samo tako uspjeti.
DAVOR: Trebali bi se i drugi ljudi uključiti samim time da osjete kako je to pomagati drugima i koju to sreću donosi.
Razgovarale: Mirjana Kos i Tea Mošmondor 3.c.
Radionica čipkarstvo
May 15th, 2008 | Author: N.Sajko
Intervju s gđom. Anom Čretni, čipkaricom iz lepoglavskog čipkarskog društva „Danica Bresler“
Koliko dugo se bavite čipkom?
Oko 55 godina, počela sam oko svoje dvanaeste godine. Učila sam od starijih i mudrijih čipkarica, tako i danas mladi uče od starijih čipkarica.
Imate li vi čipkarice sastanke jedanput, dvaput tjedno?
Ne, nemamo redovito. Sastanke imamo kad je godišnja skupština i ponekad imano radionice, ali ne redovito.
Sudjelujete li na kakvim izložbama?
Da, idemo na festivale. Ponekad nas pozovu iz turističke agencije pa tako prezentiramo svoj rad. Nedugo smo bili u Mađarskoj na festivalu, a i kad nas trebaju nas zovu baš kao što smo i danas u ovoj školi.
Postoji li danas potražnja za čipkom?
Da, sada je potražnja. Iako to nije neka velika potražnja, ali ipak jest.
Je li vaš rad danas dovoljno plaćen?
Ne toliko koliko se to dugo radi. Za jednu čipku treba otpriliko oko 10 sati rada. Sami vidite koliko je to zahtjevno.
Biste li preporučili mladima da vam se pridruže?
Da, naravno. Ja sam već godinama učila djecu u školi, pa tako imam velik broj mladih učenika koje sam naučila raditi čipku.
Kakav je program te škole?
Program traje 180 sati. Nakon odrađenih sati dobije se ovjerenje da si majstorica čipke. Po iskustvu znam da je potrebno puno više sati da se usavrše, vrlo često i po1000 sati.
razgovarala: Santina Srnec