B i l o

putopis Petre Šantić

Ulazimo u autobus ispred škole u Varaždinu. Uzbuđenje je pomiješano s pospanošću, a javlja se i neka vrsta nervoze zbog dugog radnog dana. Najviše se pribojavamo kiše, a ona opasno prijeti. Usprkos ozbiljnim oblacima nadamo se da nam ipak neće pokvariti dan. Pred nama je dug put, a prva nas dočekuje Krapina. Autobus pristaje, a pogled nam pada na Krapičicu. Prelazimo preko mosta dok žubor rječice umiruje naša osjetila. Biista Ljudevita Gaja kao pravi domaćin prva nam daje nastutiti da smo doista u Krapini. Da smo doista napustili Varaždin i da smo već tu, u rodnom gradu našega ilirca. Upoznajući se Gajevom obitelji teško je povjerovati da su ti ljudi dosta živjeli na ostacima krapinskog pračovjeka, našeg zajedničkg pretka. Udisanje svježeg zraka u perivoju pokraj GAjevog muzeja opuđta nas prije nastavka putovanja. Hrlimo prema utobusu i napuštamo ljubazne Krapinčane.

S nestrpljenjem dolazimo do Zelenjaka. Okoliš opravdava njegovo ime. Zelenilo gdje god pogled seže. Plovili smo u mislima po ljepotama Hrvatske na koje nas je podsjetio Zeljenjak. Iz srca smo otpjevali himnu našoj dragoj domovini. Poneka misao odletjela je i do Antuna Mihanovića te Josipa Runjanina bez kojih “Lijepe naše” ne bi bilo. Raspoloženje se još više podiglo nakon što su nam Katarina i Luka dočarali ljepote Domjanićevih pjesama. Razgaljeni odšetali smo pjevušeći do restorana “Zelenjak”. Uživamo okruženi bogatim krajolikom. Pjesma praćena gitarom ori se dvorištem. Ostali posjetitelji se okreću i odobravaju pljeskom, a mnogi i pjevaju s nama. Raspoloženje je naglo palo za što je kriva kiša koja nas je otjerala u autobus. Čekamo polazak prema Kumrovcu, a s vremenom kišno raspoloženje prolazi s ponovnom pojavom sunca.

Stižemo u Kumrovec. Doček nam je bučan. Ulazimo u etno-selo i nestajemo u mnoštvu. Održavaju se Dani radosti i mladosti pa je nemoguće izbjeći gužbu. Manifestaciji prisustvuju brojne skupine Titovih štovatelja, ali i protivnika. Izvlačimo se iz gužve i u hladovini prisjećamo Kovcačićevog romana “U registraturi”. Želimo se uvjeriti da je njegov opis seoskih kuća realan. Nameće nam se rečenica Ivice Kičmanovića: “Seljačka naša kolibica sastoji se polovinom od velike četverouglaste sobe s ogromnom peći (…), a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije.” Zadivili su nas slamnati krovovi o kojima je pisao Đalski zbirci “Pod starim krovovima”. Đalski kaže: “Klijet bijaše prosto stanje, sabito od surovih hrastenica i pokrito visokim korovom od slame.”. Razgledajući razne prostorije ušli smo u jednu u kojoj je bio postavljen stol:… u blagavonicu ili, kako mi Zagorci volimo kazati u palaču”, riječi su Đalskoga. Gledamo starinski način gradnje kuća. Izgledaju tako čvrsto istručno izgrađene. Ukrasi na prozorima tavanskih prostorija napravljeni ciglama izgledaju doista originalno. STari je BAttorych imao pravo kad je rekao: “Nisu stari Hrvati kako god zidali…”. Kiša nas i u Kumrovcu prati. Povremeni pljuskovi kod mnogih izazivaju ljutnju, ali da ih nema ne bi se imali na koga ljutiti. Izlazimo iz rodne kuće Josipa Broza Tita, a prati nas osjećaj kao da smo ga poznavali. Još pod dojmom starih vremena napuštamo Kumrovec.

Skrećemo na uski puteljak u Grediciama i zaustavljamo se ispred dvorca Đalski koji je 2006. godine pretvoren u hotel i restoran. Tek što smo se zavukli pod suncobrane hotelske terase dobrodošlicu nam uz Dinku Tomašković Presečki, izražava kiša. Lupkajući po suncobranima kao da nam daje ritam u radionicama koje su u tijeku. Poslovađa nas vodi u obilazak hotela te nam pokazuje neke od soba. Oni maštovitiji mogu primijetiti kako nas svojim pogledom prati Đalski sa slika na zidovima hodnika. Došlo je vrijmeme rastanka i od Gredica, a već nas nestrpljivo očekuje Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici.

Tek smo ušli, a već je viteški turnir pridobio našu pažnju. Obilazimo muzej, fotografiramo i učimo ponešto novo. Za kraj odlazimo do spomenika Matiji Gupcu. Neki sa Gupcem odmjeravaju visinu, a neki mu odaju poštovanje iz daljine. Posljednji put sjedamo u autobus i bacamo pogled na ponosnog Gupca koji kao da nam maše svojim rukama raširenim visoko u zraku.

Pomalo smo umorni, ali još uvijek imamo dovoljno snage za pjesmu jer kaže Đalski: “Nikaj nije lepšega niti veselšega/neg s prijateli koji su veseli…”. Dok se opraštamo od bregova i primičemo Varaždinu, putem nas prati mjesec, baš onaj pravi Galovićev mjesec: “Zažaren je zišel, krvav i crlen,/I visi nad golom šumom,/A oblak se prožil po nebu zelen,/Se niže se spušča k bregom./ Odnekod na vetru doletel je glas/I otišel nekam črez noč…/Mi ne znamo… on je to čekal na nas/ I rekel je zbogom plačoč…”