B i l o

Posts Tagged ‘priča’

- topla ljubavna priča, za hladne zimske dane, najavljuje dan zaljubljenih – Valentinovo

Kao mala, sanjala sam da ću jednog dana upoznati dečka koji će me voljeti snažno i do kraja života. Kako sam odrastala, sve više sam shvaćala da je to bila bajkovita želja, poput ostalih o kojima sam slušala prije spavanja. Zbog lošeg iskustva s mladićem, prestala sam vjerovati u svoje snove. Izbjegavala sam riječi veza, poljubac, zagrljaj… Vrijeđala bih svakoga koji bi mi se nastojao približiti. Neki su bili zaista dobri, ali obrambeni mehanizam duboko se zakočio u meni i obuzimao me kad bih osjećala da bi se moglo zbiti nešto od navedenog. Pomirila sam se s tim da možda nikada neću upoznati neku osobu uz koju bih se osjećala zaštićeno, voljeno. Išla sam u školu, družila se s prijateljima, zapravo trudila sam se uklopiti u ovaj zbunjeni i užurbani svijet. Baš kad sam pomislila kako mi je to uspjelo, pojavio se on. Dečko koji je moj svijet preokrenuo i napisao bajku samo za mene.
Snijeg je padao, bližio se Božić, meni inače najljepše doba godine. Razmišljala sam o predstavi koja se trebala održati blizu mojeg mjesta. Navodno je jako dobra, pa sam u glavi skupljala ekipu koja bi izdržala budna do kraja. U toj misli prekinula me snažna vika koja se čula iz susjednog smjera. “Pazi!!!!” Nisam se ni snašla, a već sam ležala na snijegu i osjećala kako mi srce kuca u glavi. Otvorila sam oči i vidjela nekog nepoznatog kako leži u snijegu kraj mene i glasno se smije. Bio je mojih godina, barem je tako izgledao. Nosio je crnu jaknu i tamne traperice. Imao je kratku crnu kosu složenu u irokezicu, zelene oči i bio je tamnoput ( to se ne vidi često zimi). Osim što je bio zgodan, fascinirao me njegov osmjeh. Nikada nisam vidjela nekog tko se smije ljepše. Kad sam došla k sebi, pogledala sam ga zbunjenim i pomalo prestrašenim očima. Pružio mi je ruku, hladnu i mokru od snijega, te me u trenu podigao. Pomogao mi je da skinem snijeg sa sebe i nasmijao se na moju reakciju. Rekao je kako je zbog leda izgubio kontrolu nad biciklom i da mu je žao ako me ozlijedio. Rekao je to iskrenim i toplim glasom i opet se nasmijao onim svojim neodoljivim osmjehom. Nisam se imala razloga ljutiti, pa sam rekla da sam dobro i da ne bi trebao voziti bicikl ako ga ne zna voziti. On je to shvatio kao šalu (bilo je tu i istine, morate priznati) i rekao kako me sada mora pozvati na kavu i da ga ne smijem odbiti. “Ne pijem kavu rekla sam,…….. ali može čaj.” Pokušavala sam se držati hladno, duhovito, nisam željela da misli kako mi se sviđa. Inače nikada nisam išla s neznancem na neko mjesto, ali ovoga jednostavno nisam mogla odbiti. Dogovorili smo se za šalicu toplog čaja poslije nastave. Rekao je da živi blizu moje škole (bila je to jedina škola u smjeru kojim sam svakog jutra išla, pa je dobro pretpostavio da je to škola koju pohađam), te da će me pričekati poslije nastave.
Sat za satom, približavao se trenutak ponovnog susreta. Toliko sam razmišljala o njemu, njegovom osmjehu i malo, ne pretjerano (kao što imaju oni filmski likovi) snažnim rukama, da sam pomislila kako sam sve to samo izmislila, da sam počela gubiti razum. Ništa ne može biti tako savršeno.
Došao je i taj trenutak istine, postoji li on ili ne, hoće li doći ili je sve bila samo zafrkancija….
Izašla sam iz škole, umjerenim korakom krenula prema parkingu, nema nikoga. Razočarenje koje sam tada osjetila, bilo je jače od svog onog ushićenja koje me cijelo jutro nije puštalo. Krenula sam ljutitim korakom prema autobusnoj kad me netko snažno privuče k sebi. Osjetila sam onaj predivan miris muškog parfema koji koristi moj najbolji prijatelj. Ono što sam vidjela kad sam podigla glavu, nije bio stari dobri prijatelj, nego moj neznanac, isti onaj koji me ujutro skoro pregazio. Poklonio mi je onaj isti neodoljiv osmjeh. Onih užasnih osjećaja nisam se više sjećala. Osjetila sam samo njegov snažan stisak oko moje podlaktice. “Rekao sam da ću doći, nikada ne bih propustio sastanak s tobom.” Osjetila sam kako mi se crvene obrazi, osjećaj neugode, ali i beskrajne sreće opet se vratio. Krv mi je tekla žilama takvom brzinom da sam mislila kako će me srčani strefiti svakog trena. Uzvratila sam mu osmjehom. Krenuli smo polako do obližnjeg kafića i putem ugodno čavrljali. Zove se Rafael, slatko ime – baš mu pristaje. Pitala sam ga za njegov famozni bicikl. “Ostavio sam ga kod kuće da ne bih opet skočio na tebe, ovako se mogu lakše kontrolirati.” Osmjeh koji je uslijedio ostavio me bez riječi, pa sam se samo kiselo nasmijala. Došli smo do kafića. Sjeo je meni nasuprot i jedno vrijeme buljio u mene bez ijedne riječi. Bilo mi je jako neugodno, ali ne mogu reći da mi nije godilo. Ostatak razgovora tekao je u jako neobičnom, i za mene jako zbunjujućem toku. Rekao je kako i nije baš slučajno izgubio kontrolu nad biciklom. Objasnio mi je kako svaki dan idemo u suprotnim smjerovima i da sam mu se činila jako zanimljivom. Kad me danas ujutro vidio da idem sama, odlučio je iskoristiti priliku i pozvati me van pod svaku cijenu. Osjećala sam kako mi srce sve jače kuca, obuzeo me osjećaj nelagode, ali i neobjašnjive sreće (drugi put u istom danu). Bilo mi je malo sablasno to što me promatrao, ali više me čudilo to što ja to nisam primijetila. Kad je prestao govoriti, nastala je kratka tišina. Nisam znala što da mu odgovorim, kako da se ponašam, osjećala sam da sve što bih sada rekla, da bi zvučalo nevjerojatno glupo (nisam željela da pomisli da se lako prepuštam neznancima u ruke, ali opet sam željela da shvati da mi već sada znači više od pukog prolaznika). Duboko sam udahnula i priopćila mu da bih voljela da se bolje upoznamo i da tek onda razmišljamo kako dalje. Približio je svoj stolac prema meni. Svojim snažnim rukama primio je moju. Pogledao me direktno (kako samo on zna) u oči i rekao da inače ne prilazi curama na taj način, nikada se nije na nijednu doslovno bacio. “Uzmi vremena koliko trebaš jer ja mislim da znam o tebi dovoljno da ti već sada mogu reći koliko mi se sviđaš, koliko si prekrasna i naravno da ću pričekati i potruditi se da ti se svidim.” Nešto najljepše što sam čula, ali i što sam drugo mogla očekivati od tog nevjerojatnog neznanca. Bio je jednostavno savršen, ni jedanput nisam poželjela uvrijediti ga kao što sam radila ostalima. Mrzila sam ga jer sam se kraj njega osjećala tako nevjerojatno dobro.
Poslije najboljeg čaja u mom životu, otpratio me na autobusnu i poklonio mi malu Milkinu bombonjeru u obliku srca. Poljubio me u obraz na što sam se ja sledila i rekao: “Vidimo se sutra!”……………………..AH, MOJ SAVRŠENI NEZNANAC!!!!!!!!! 